Kako da se oslobodite bilo kojih neprijatnih misli u tri

Išo sam na kolokvij usred dana, izlazim iz paviljona, idem na tramvaj i na putu sretnem dvije osobe koje znam. One nešta ispunjavaju kod neke cure i vele kao aj i ti ispuni čas posla ništa te ne košta (thats where they were wrong jer sam glup ko kurac).
Ja idem ispunit jer sam na prvu mislio da je netko tko ispunjava ankete neke za diplomski il šta ja znam. Pitanja su bila tipa imaš li slobodnog vremena, bi li htio bolje ga potrošit yada yada. I na dnu papira IME PREZIME BROJ MOBITELA. Pomislim kao koji će im kurac, al ono nemam blage kak to funkcionira i ja popunim to.
Odem na faks i vraćam se i netko me zove na mobitel, javim se, veli ženska kao 'tražimo radnike koji će u svoje slobodno vrijeme raditi za nas, radiš kad možeš koliko možeš i kolko radiš tolko zaradiš.' Imamo sastanak danas/sutra na xy lokaciji ako si zainteresiran dođi!' Ja, koji ocito ne posjedujem dvije funkcionalne moždane stanice kažem 'ma može ionako nemam ništa pametno za radit.' U međuvremenu skužim da je lokacija blizu frenda i dogovorim kavu odmah nakon što ovo završi.
Dođem na tu lokaciju, vidim bar 25 ljudi, i među njima osoba koju znam iz svog grada, al ona je bila s nekim i bilo mi neugodno išta pričat, iskreno nisam bio ni siguran jel to ta osoba do samog kraja. Uđem unutra, čudna vibra. Možda je već netko zaključio o čemu se radi, e pa ja taj tren još uvijek nisam. Lik krene nešta pričat, ništa konkretno, ali imam osjećaj koda sam na sastanku anonimnih alkoholičara. Veli on, mi surađujemo s welness firmama i uspije on reć neko ime firme i ja guglam tamo dok sjedim i pronalazim nešto što nije ni približno popularno i poznato kao što on to predstavlja.
Odem na website vidim proizvode, nigdje ne piše cijena. Malo meni sumnjivo, ali u glavi mi je misao 'pa zas bi na Savi jebenoj netko vrebo studente?', 'zastu su ove dvije osobe to potpisale i rekle meni, možda one znaju nešto više ili znaju tu osobu koja je držala te papire i vrebala ljude?', 'ma sigurno ova cura koju znam i koja ovo sa mnom sluša nešto zna'. Završi on svoju spiku i kaže kak bit će još jedan sastanak tad i tad, ali morate kupit ulaznicu za 50 kn da vam osiguramo mjesto. Ja sjedim i čekam da krenu svi van da mogu na kavu, jer već kasnim. I sad kreće najgori dio... Cura koju znam koja je tamo bila sa mnom ustane i ode kupit kartu.... ......
Tok misli u glavi mi je da ona sigurno zna nešta više i odem za njom.... Kupim kartu, dan danas mi se plače zbog tih para, i odem na kavu. Na kavi proguglam još malo i javim se toj curi. Kurca ne zna o tome, mislila je da je oke jer sam ja tamo bio. Popričamo još malo i skužimo da smo nasjeli na PIRAMIDALNU SHEMU (BHIP)
Od tad krepa mali dio mene svaki put kad vidim dijamant u opisu na instagramu. Taj isti tjedan par ljudi iz mog užeg kruga je isto napadnuto od strane BHIPOVACA, ali su se sjetili da imaju mene koji sam idiot i svima sam im ispričo i nitko nije nasjeo ko ja.
This was my TED talk, znam da sam debil poyy. Edit: razmak

• Ovo je zadnji dio od 3, pa ako niste pročitali prva 2 predlažem da počnete s njima :)

Prvi dio
Drugi dio
-Jebi se, pa neću tu ostat sam! – vikne Bertović, ali Rašić je već okrenuo leđa i uputio se prema glavnoj zgradi, svojim dugim koracima brzo se udaljavajući.
Bertović nervozno baci pogled na mrlju koju su našli a zatim i na rupu u ogradi, te brzo vrati pogled prema sigurnijoj sceni osvijetljene zgrade i sada već udaljenoj silueti razvodnika.
-O, kruh te rodio, koji kurac... – opsuje sebi u bradu i ponovo baci pogled prema tami s druge strane ograde, brzo požalivši tu odluku.
Tišina je bila potpuna i samo je, u njemu, pridodavala osjećaju jeze. Nenu je upoznao jutros i učinio mu se kao tipičan, bahati purger ali sad požali za sve one „jebo' te tvoj kaj“ misli. Što god da se desilo ovdje, čak ni bahati purger nije to zaslužio.
Od same pomisli naježi se i strese, i ne razmišljajući skine pušku s ramena. Cijeli vojni rok ispalio je svega 30tak metaka, tijekom obuke, ali mu osjećaj težine stare „Rumunjke“ u rukama pruži malo olakšanje.
Nervozno krene šetkati ali zvuk čizama na pijesku samo mu je pridonio osjećaju tjeskobe i straha. Odrastavši u Slavoniji, pored Save, mrzio je ovaj krš i kamen, jedino zelenilo je bila makija i drač. Ostalo mu je samo još 59 dana, koje se nadao proći ispod radara i vratiti kući poslije svih ovih sranja u vojsci. Plan je bio, taman završiti i uloviti neki posao u sezoni, na moru. Možda čak i na Hvar, čuo je da je lijepo, ali nikada nije bilo prilike za otići. Iz misli ga trgne zvuk brzih i čvrstih koraka narednika i Rašića, koji su dolazili prema njemu. Bertović osjeti kako mu napetost malo popušta ali i dalje je izbjegavao uputiti pogled prema cijeloj sceni uz ogradu.
-Bertoviću, spusti tu cijev dolje, jebem ti sve! Hoćeš nas propucat!? – prekori ga narednik i on promumlja neku ispriku te usmjeri pušku prema zemlji. Sa sigurne udaljenosti od nekoliko metara šutke je promatrao kako narednik proučava scenu i Rašića koji se s stisnuo ne prilazeći.
-Pička! – pomisli Bertović – A mene je znao tu samog ostavit'... –
Slijedećeg trenutka začuje da narednik nešto govori ali u tom trenutku sve ode k vragu. Sa druge strane kruga začuo se urlik, pa pucnjava a zatim još više urlika, narednik bez razmišljanja pojuri u tom smjeru s Rašićem za petama. Bertovića je cijela scena ukopala u mjestu, sve u njegovoj glavi je govorilo da ih slijedi ali tijelo nije slušalo. Mogao je samo gledati siluete narednika i razvodnika kako nestaju iza zgrade, blijeskove pucnjeva i baražu urlika, koji su na trenutke djelovali ljudski a na trenutke životinjski.
Ni sam nije mogao procijeniti koliko je vremena prošlo ali odjednom sve ponovo utihnu i ta nagla promjena ga trgne iz paralize. Iako je želja bila da pojuri prema zgradi, ponovo mu tijelo ne posluša i uhvati sebe kako leđima uz ogradu prilazi rupi sve bliže i bliže. Rupa koja ga je toliko užasavala sada se činila kao sami spas poslan od boga. Svaki primitivni instinkt u njemu govorio je „Bježi!“ i on ga posluša. Brzo se provukao i posrćući počeo trčati, što dalje, od užasa iza sebe. S puškom i dalje u rukama, borio se da zadrži ravnotežu na nesigurnoj podlozi krša i u jednom trenutku kamen pod čizmom popusti i Bertović posrne. Pružio se koliko je dugačak i osjeti oštar kamen pod lijevim koljenom kako probija i hlače i kožu. Od oštre boli zamuti mu se pred očima ali se uspije dignuti na noge i ponovo, sada šepajući, potrči dalje u mrak. Znao je samo da cesta do vojarne zavija oko vrha brda i da bi ju svakako trebao naći, ako se samo nastavi spuštati u ravnoj liniji.
-A onda? – prođe mu kroz glavu – Onda do sela u podnožju i ljudi, svijetla, spasa... –
Ponovo posrne ali ovaj put padne na nešto mekano i vlažno. I slaba svijetlost zvijezda bila je dovoljna da prepozna podlogu na koju je sletio, tijelo razderane odjeće, lica, mesa, i sjaj razrogačenog oka na dijelu glave koji je još ličio na lice. Do ušiju mu dopre hropac i Bertović skoči, ne osjećajući više ni bol u koljenu ni drhtanje mišića. U tom trenutku ga preplavi shvaćanje
-Neno? Neno jesi dobro? Koji kurac, Neno?! – izašlo je iz njega drhtavim glasom.
Odgovor mu je bio samo još jedan nepomični hropac i to oko koje je gledalo u daljinu.
-Neno! A u pičku materinu...Neno, budi tu idem ja po pomoć...samo ti budi tu...ja...ja ću brzo.... – mucajući reče odmičući se i sekundu kasnije ponovo je trčao prema cesti.
Cesta kao da je u jednom trenutku naletjela na njega, prašni makadam odjednom se zabijelio pred njim i on zadnjim snagama se odupre da ponovo ne padne. Ne gubeći trenutka skrene lijevo i nastavi trčati nizbrdo, niže i niže, prema svom spasu. U ušima mu je šumilo od krvi, pluća su pekla od napora ali uskoro će biti siguran u selu...samo da do sela stigne....samo do sela. Osjećaj, kao da će se onesvijestiti, pogodi ga iznenada i Bertović zastane da uhvati dah, tek tada shvati da više ne vlada onaj muk, nego da se čuju prve jutarnje ptice i blijedo svjetlo na horizontu, brzo se okrene ali cesta iza njega je bila prazna, nitko ili ništa ga nije progonilo, sve se odjednom činilo daleko i kao ružan san. Cijelo tijelo mu je drhtalo od iscrpljenosti i adrenalina te zadnjom snagom volje pokrene se da nastavi. -Selo mora biti iza ovog zavoja...mora – pomisli teturajući naprijed napola presavijen, pogledom tjerajući vlastite noge da nastave – sad će... –
Vrh zvonika male pravoslavne crkve se odjednom pojavi iznad zavoja i Bertović je znao da je spašen, svjetlo na horizontu se još malo pojačalo i Bertović ugleda figuru na cesti ispred sebe.
-Jesam li ti lipa? – dopre šaptom do njegovih ušiju

Čemu toliko glorifikovanje preminulih poznatih ličnosti? Da li ljude stvarno toliko pogađa smrt nekog kog nisu poznavali i ko im nije blizak, ili je to jednostavno trend, attentonwhoring, uklapanje u masu? Umrli su, dobro, dokle sad ide uzdizanje tih poznatih ličnosti? Jesu li sad svi bolji nego što su bili ili su bili lošiji nego što ih mi sad predstavljamo (''o mrtvima sve najbolje'')? Da li sam ja možda emotivno nekompetentan da shvatim ljubav prema nekom ''idolu'' ili šta? Dakle, imamo situacije da mahom nebitni ljudi izjavljuju saučešća, pišu srceparajuće statuse, blogove, pišu - citiram ''KAKO IM JE SJEBANA GODINA''(!?!?). Ne mogu da zamislim psihički sklop osobe kojoj smrt poznate osobe sjebe godinu? Ljudi su se tukli kako bi mogli da se poklone sanduku sa Maradonom. Na desetine hiljada je bilo na sahrani vladici Amfilohiju (nažalost, o posljedicama korone potom, suvišno je i raspravljati). Recimo, drugu se nije išlo na žurku, povodom diplome, zbog smrti vladike. Zbog Kobi Brajanta je pravljen cirkus u prethodnoj NBA sezoni. I to su samo neki od primjera...
I sad, ne hejtujem nikoga od ovih ličnosti koje sam naveo gore. Uzeo sam ih primjera radi. Bavim se sportom, košarku igram rekreativno. Vjernik sam. Volim muziku i izlaske, pogotovo me pogađa domaća muzika. Naravno, smatram se i emotivcem, mislim da nisam bezosjećajan. Žao mi je kad neko umre, saosjećam ali ne dalje od toga. Prije svega sam zahvalan što mi je najbliža porodica živa i zdrava. I na ostalim stvarima, na zdravstvenom, poslovnom i ljubavnom planu. Takve stvari mi čine godinu boljom. Ili lošijom. Svakako, poštujem doprinose svih gore navedenih u sferama iz kojih dolaze. Siguran sam da ja nikad neću postići ništa iole slično ili veliko kao što su oni. Svaka čast Kobiju za svaki uspjeh i svakog klinca kog je privukao na košarku. Svaka čast vladici Amfilohiju na borbu za srpski, pravoslavni narod i odbranu svetinja. Svaka čast i Džeju na svim divnim pjesmama, koncertima, beomskim uspomenama. Svaka im čast i za mnoge druge stvari koje možda nisu ispraćene kamerom ili novinskim perom, moguće da su bili veći humanitarci od nekih drugih koji se tako eksponiraju. Ali da li je to dovoljno od mene ili treba da pokažem da mi je više stalo do tih ljudi, koje u životu nisam sreo ni u prolazu a koje, da ponovim, i dalje smatram velikanima?
Ne znam, možda sam sve napisao zbrda-zdola, ali trenutno mi se ovakve misli vrzmaju po glavi i bio bih zahvalan na nekoj dubljoj analizi ili objašnjenju.

1. Fac, si facis - Ako ćeš to učiniti, učini to.
   Za mene je prijevod te izreke, da oklijevanje ubija. Većina stvari oko kojih se dvoumimo i nećkamo nisu toliko komplicirane kako ih percipiramo na prvu. Jednostavno se nalaze izvan naše zone ugodnosti. Prvi sam jedan od onih koji vole sve dobro isplanirati i proći taj plan sto puta. Ipak, kao što još jedna poslovica kaže "Sometimes you don't need plan bro, you just need balls."
   
2. Memento mori - Sjeti se da ćeš umrijeti.
   

Potresi, smrti mladih i nedužnih, kao i sve ove stvari s lockdownom su me navele na razmišljanje koliko je zapravo život kratak. Čas si tu. U krevetu. Na sigurnom. S prijateljima.
Isto tako, u trenu možeš ostati sam. Bez kuće. Bez ognjišta. Bez svojih najmilijih.
Zapravo, možda u trenutku, nećeš dočekati ono, "sutra ću."
Život je prekratak za male snove, odgađanje i strah.

1. Sada već stari beogradski rep tandem V.I.P ima stih koji je meni otvorio oči prošle godine.

"Snaga je glava koja lovu valja..."
Iz glave počinje sve. Točnije iz naših misli. Ako je glava za k, sve ostalo će bit za k. Bez da smo "sa sobom" 1 kroz 1, sva vanjska predstava u obliku materijalnog i perifernog biti će ništavna. Ne nužno za druge, već za nas.
Novac nam je svima potreban. Rekao bih da je čak pa i u jednu ruku nužan za potpunu sreću, ali ovo nije post gdje je se osvrćem na tu temu. Ono što želim reći je da sve stvari, sve što vidimo, uključujući i novac, potječu iz misli.
Zapitao bih se, hoću li dobiti što želim, a to je kvalitetan život s uraganom u glavi ili s fino uštimanim strojem koji radi perfektno. Nešto slično kao hrvatski pravosudni sustav. (:
Veselim se čuti vaše lekcije, poraze i pobjede.

Nisam trenutno u mogućnosti posjetiti psihijatra, ali svakako se cijeli život borim s ovim.
U posljednje vrijeme stalno viđam tu riječ "anksioznost", čini se kao da ju svi imaju ili im je samo zanimljivo koristiti tu riječ...
Uglavnom, moj problem je što se borim s nekim mislima u svojoj glavi koje normalni ljudi nemaju (bar mislim). Na primjer, u razgovorima s ljudima stalno mislim o samom razgovoru kao npr ne znam šta da kažem, sigurno misle loše o meni, nemam ništa zanimljivo za reć, ovo je neugodna situacija.... itd. Teško mi je steć prijatelje zbog toga, na kraju ja izbjegavam ljude jer si u glavi zamislim da ionako ne žele pričat sa mnom.
Ovo je jako loše jer onda npr na poslu svi se druže međusobno a meni je bed sad prić im nakon pet mjeseci što radim tamo i nikad nismo progovorili. Kad idem kupiti za jest doslovno gledam na sat i računam kad bi oni ostali mogli ić jest tako da ja odem prije njih i izbjegnem ih. A što je najgore, ne izbjegavam ih jer se ne želim družit nego jer mi mozak krivo radi i uvjerava me da me svi mrze pa bi bilo najbolje da izbjegnem neugodne susrete s njima.
Inače nemam problem s ovim svakodnevnim situacijama npr pričanjem na telefon ili pričanje zapravo s bilo kim s kim znam da ne moram ostaviti dobar dojam. To mi se dešava samo kad mi se neka osoba stvarno sviđa (na prijateljski način) i želim nastavit druženje, doslovno samo razmišljam šta ta osoba sad misli o meni. Ali kad upoznam nekog ko se ponaša ko idiot i za kog znam da nema šanse da se ikad želim družit s tom osobom onda mi razgovor nije nikakav problem i uopće nemam te misli.
Previše se zamaram oko toga što drugi misle i ne znam kako da to prestanem i jedino što mi pada na pamet su lijekovi. Zato ovaj post jer želim čut vaša mišljenja prije nego što dođem kod psihijatra i tražim da mi da bilokoji lijek.

Do sad nisam nikad objavljivala na redditu, eventualno neki komentar tu i tamo. Dakle, prvi post na hrredditu!
Upisala sam jako dobar fakultet, STEM područje (informatika). Početkom akadamske godine me pucala motivacija, kao završit ću i imati puno novaca. Najviše sam se veselila programiranju koje me sad zapravo najviše muči. Davnih dana (u osnovnoj) smo radili u qbasicu i sjećam se da sam to jako voljela, do te mjere da sam i sama tesitriala što sve mogu raditi u njemu i koje programe mogu osmisliti.
Znam da qbasic nije ni sličan c++ ali nekako sam očekivala da ću shvatiti jednako brzo kao što sam shvatila qbasic (bila sam među boljima u razredu).
Pri upisu u srednju sam se dvoumila između tehničara za računalstvo (ptš) i ekonomske (mama završila). Ekonomska je bila moja finalna odluka jer ako ništa, mama zna i može pomoć. Na kraju sam se grdno prevarila i zapravo sam ja bila ta koja je mamu učila (čitaj: bila sam odlična učenica). Računovodstvo mi je super išlo kao i svi ostali ekonomski predmeti.
Informatiku smo imali dvije godine. Profesor je nudio grupu za programiranje (python) ali ja sam bila jedina zainteresirana pa je to palo u vodu. Ukratko, imala sam 5 iz informatike kao i iz većine predmeta (matematika i statistika su bile problem). Navikla sam sve raditi u zadnji čas ali kvalitetno. Sve što sam naučila ostalo je u mojoj glavi i s vremenom sam zavoljela ekonomiju. Onda sam nekako navikla da već imam predznanje i da znam otprilike što učim.
Došlo je vrijeme za upis na faks. Tok misli teče ovako; želim psihologiju, ako ne upadnem želim imati diplomu koja donosi dobru zaradu da mogu lijepo živjeti. Dakle pisala sam 3 A razine i dobila 4 hj, 5 eng i 2 mat. Na psihologiju nisam upala. Ekonomiju nisam htjela jer kao učila sam to 4 godine pa zašto bih još 5 (glupača). I sad, od čega ću imati novaca i dobro živjeti - informatika.
Kako sam zavoljela ekonomiju valjda budem i informatiku, a nije mi bio problem sjest i učit (jer morala sam dobro zagrijat stolicu u srednjoj kao kampanjac). I kao što rekoh, krenuo faks, ja optimistična, pratim predavanja slušam sve pozorno... i odjednom kreću problemi. Gubitak koncentracije, motivacije, depresija u smislu da sam konstantno umorna i samo bih spavala. Ne mogu ustat iz kreveta. Raspadaju se prijateljstva. Bojim se da ću propast. Sram me reći bilo kome da sam usred akademske godine shvatila da želim studirati na faksu koji je često popljuvan. “Ima puno ekonomista na burzi”, to mi je bilo u glavi kad sam upisivala fakultet.
Sad kada bih rekla nekome da zapravo uživam dok radim bilo što vezano uz ekonomiju vjerojatno bi mi se smijao u lice. Ali nekako znam da bih tamo bila među boljim studentima jer razumijem i volim gradivo. Sad sam zarobljena u krevetu s konstantnim osjećajem da sam propalitet i razočaranje jer tko bi htio umjesto informatičara biti ekonomist?
Ukratko: sredinom akademske godine sam shvatila da me uopće ne zanima ono što studiram, nemam volje za učenje i izlazak na kolokvije te iščekujem sljedeću godinu. S boljeg faksa želim preć na “lošiji” i sram me to reć jer znam da će me ljudi osuđivati. Također, vjerojatno gubim mirovinu pokojnog oca ako se prebacim, a to je značajni financial aid jer majka radi slabo plaćen administrativni posao. Osjećam se kao da sam sve sjebala i ujebala i ne želim mami bit dodatni teret uz posao. Od vas tražim neku svjetliju i bolju perspektivu jer ju sama ne vidim. Bilo koji savjet je dobrodošao :)

Filozofija kompozicije je esej E. A. Poea iz 1854. u kojem je pokušao razložiti svoj proces pri pisanju poeme Gavran - nešto što do tad, prema njegovom saznanju, nitko nije napravio:
​

Često sam pomišljao kako bi zanimljiv članak mogao napisati svaki pisac koji bi htio - što će reći, koji bi mogao - izložiti, korak po korak, način na koji je svako od njegovih djela dobilo svoj konačni oblik. Zašto sve do danas takav članak nije ugledao svijeta, to nikako ne bih umio reći - možda je međutim ta praznina više posljedica književne taštine no ma čega drugog. Većina pisaca naročito - pjesnika - više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa, na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje - jednom riječju, na kotače i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vještačke madeže što u devedeset i devet posto slučajeva sačinjava književnu pozornicu...

​
Za slučaj da nekog od vas takvo što zanima, ovdje se nalaze:

• Esej u engleskom originalu
• Prijevod na hrvatski
• natletjela sam u nekom trenu i na pdf s prijevodom na ekavicu koji sad ne mogu naći, oprostite. potražite, ako vam treba
• Gavran u engleskom originalu
• Gavran na hrvatskom u prijevodu Luke Paljetka
• Gavran na srpskom u prijevodu Trifuna Đukića

Hvala DJ Juicy Fruit <3

Pošto sam masovni kreten čitam Krug Zemaljski Elvisa Duspare. Knjiga je normalno užas i većinom je samo prijevod raznih internet foruma i YouTube videa. Puno dijelova nema smisla i vrlo je agresivna bez ikakvog razloga. Al ima bisera koji se trebaju pročitat.
Knjiga počinje molitvom, a zatim slijedi predgovor koji je pisao Stjepan Razum, koji ne prihvaća modernu hrvatsku gramatiku. Ovo naime nije šala nego on smatra da je "korienski pravopis" jedini pravi pravopis. Tako za njega nije riječ nego rieč. Predgovor je jednostavan, ako nešto piše u Bibliji drugačije ne može biti, a ako se znanost ne slaže ona laže i postaje ideologija. I zatim slijede Elvisove mudrosti:

Neke stvari koje ovdje spominjem ni u kojem slučaju nisu moja razmišljanja nego su plod dugotrajnog istraživanja i ni na koji način ne želim uzimati neke zasluge sebi. Ja sam samo osoba koja je sve te stvari skupila na jedno mjesto. Naravno, ima tu i mojih nekih promišljanja i zaključaka, ali oni su nastali kao posljedica istraživanja ove teme.

Na samom početku lik priznaje da je samo kopirao tuđe radove. Ne uzima zasluge, ali zato naplaćuje knjigu. Hrabar početak. Tu donekle laže jer te "neke stvari" su većina knjige.

Čisto za vašu informaciju, nisam neobrazovan, natprosječne sam inteligencije i smatram sebe izuzetno radoznalim i razumnim čovjekom. Ne hvalim se time nego samo iznosim nešto kao činjenicu koja je lako provjerljiva jer očekujem da će se netko htjeti baviti mojim likom i djelom, a ne onime što je rečeno. Ba š zbog toga ne trpim niti jednu dogmu koja se kosi sa zdravim razumom ili zdravom logikom.

Možda najbolji citat u knjizi. Svaki komentar je suvišan.

Razlog za što pišem ovu knjigu je jednostavan. Moj Bog mi je dao određeni talent da mogu smisleno artikulirati misli koje mi se motaju po glavi.

Ne znam kako je dobio ovaj dojam s obzirom da je to potpuno netočno. Kako bi shvatio o čemu on priča često se nešto mora pročitati više puta a i tada nisi siguran o čemu priča. Situacija je još gora pošto sve piše kao da pokušava stvari objasniti djeci, ali mu nimalo ne ide.

Pa, upravo zato što sam upoznat s onime što su me cijeloga života učili ja ovdje postavljam pitanja koja imaju za cilj ra ščistiti one nedoumice koje postoje.

Ironično s obzirom da često pokazuje neznanje i osnovne škole.
Posvećuje nekoliko stranica teoriji da su jednostavno svi znanstvenici dio zavjere:

Drugim riječima , malo po malo, vi kupujete znanstvenu zajednicu i od nje stvarate sljedbenike svoje vjerske skupine. Ukoliko bi se netko pobunio i rekao da je, ono što vi plasirate pod znanost, obično ma štanje i da nije utemeljeno u znanstvenom pristupu, znanstvena zajednica koju ste vi u potpunosti preuzeli, takve bi izbacila i izopćila iz akademskih krugova , a samim time iz daljnjeg znanstvenog rada.

Ono što mi je zanimljivo je to da ni ne pokuša obraniti ovo, obično ljudi barem daju 1 jadni primjer kako bi "dokazali" korupciju, al ono samo iznese to smeće i nastavi dalje, piše nekakvu usporedbu preko 4 stranice da objasni kako mogu zastrašiti sve znanstvenike da samo prate nekoliko "glavnih". Primjer i općenito argument su na nivou malog djeteta.

Ukoliko netko misli da pretjerujem neka pogleda odli- čan dokumentarni film iz 2008. godine "Expelled: No Intelligence Allowed" redatelja Nathana Frankowskog. U tom filmu Ben Stein obilazi znanstvenike koji su se na šli u nemilosti znanstvene zajednice isključivo zato što su doveli u pitanje nikada dokazanu hipotezu evolucije.

Expelled je inače propaganda kreacionista puna laži, što je vrlo lako provjeriti.

Mnogi ljudi se ponose svojim obrazovanjem. Ja sam za sebe smatram da sam izuzetno obrazovan. No, ne ponosim se time. Zašto? Probat ću pojasniti.

Ne mogu naći nikakve dokaze da Elvis Duspara posjeduje bilo kakvo više obrazovanje, vjerojatno jer ga nema.

Znanje je sigurnost u nešto. Znanje se stječe raznim načinima i kada nešto znate onda ste sigurni u to svoje znanje. Siguran sam da ste i vi koji ovo čitate sigurni u svoje znanje. No, ono što vi nazivate znanjem često je obično obrazovanje.

Obično što je osoba obrazovanija to je MANJE sigurna u večinu svojeg znanja.

Naime, obrazovanje je skup podataka koje ste naučili na pamet, a koje vam je prenio netko kome vjerujete da govori istinu

Ne. To je obrazovanje za štrebere u osnovnoj i možda srednjoj školi. Kako bi postao znanstvenik, koji je aktivan i cjenjen, nećeš moći tako. Takve osobe propadnu čim je vrijeme za dizajniranje prvog originalnog eksperimenta.

Upoznao sam cijeli niz ljudi koji za sebe tvrde da su znanstvenici, ali u stvarnosti nisu. Njihovo bavljenje znanošću se ne zasniva na provjeri, eksperimentima , opa žanju, mjerenju, ponavljanju... Takvi, na žalost, samo prepisuju tuđe obrazovanje. Ponavljaju i prepisuju u nedogled tuđe podatke dok ostatak ljudi misli da se oni bave znanošću. Oni ne provjeravaju te podatke koje im je netko plasirao nego slijepo vjeruju da je to istina . U biti oni nisu znanstvenici nego obični "vjernici” koji su obrazovani u svojoj vjeri

Bilo bi lijepo da imenuje te osobe pa da vidimo njihove radove i citacije.

Čisto da vas podsjetim, prije samo 500 godina je cijela znanstvena zajednica tvrdila da je Zemlja ravna ploča i nitko to nije dovodio u pitanje. Sve do prije 500 godina su ljudi bili obrazovani da je to znanstvena činjenica i što je najbolje hvalili su se tim svojim obrazovanjem.

Ovo je mit. Da je to samo pokušao provjeriti znao bi da je mit jer jedino što dobiješ ako to tražiš je bezbroj rezultata koji objašnjavaju da je to mit.

Čisto za ilustraciju onoga što želim reći evo primjera. Ja osobno sam cijenjeni autoritet u području grafike. Radim od 1994. godine u grafičkoj struci. Ne poznam niti jednu osobu toliko osposobljenu u Photoshopu kao što sam ja . Ono što zamislim, to u Photoshopu mogu i napraviti. Cijeli svoj radni vijek sam radio ili u grafič- kim studijima ili po novinskim redakcijama . Napisao sam tri knjige. Ne želim ulaziti u kvalitetu sadržaja tih knjiga nego ovo samo stavljam kao svoju referencu. Ra - dio sam na velikim reklamnim kampanjama i osmislio sam mnoge uspješne projekte. Kao dječarac koji je tek završio studij bio sam art direktor u dva magazina tako da sam se već u mladosti u potpunosti realizirao u području grafike. Pokrenuo sam i bio vlasnik dviju novina . Ma , ovo sve skupa govorim ne da bih se hvalio nego isključivo da vam dočaram glupost slijepog vjerovanja autoritetima .

Ne mogu naći niti jedan dokaz da se Elvis Duspara smatra "autoritetom" u području grafike. Može raditi kao nešto i 100 godina to ne znači da si autoritet Elvise. Slijedi opet vrlo bedasta usporedba gdje on tvrdi da bi ga nazvali kretenom kada bi on kao "autoritet" tvrdio da se knjige same slažu u slova, riječi, etc., a biologu bi vjerovali kada bi rekao da se DNA sama složi. Elvise, slova ne nalazimo u prirodi. Atome i molekule nalazimo i stalno se spajaju, usporedba ti nema nikakvog smisla.

Iako je logično da sve stvoreno slavi Stvoritelja

Ovo je vrlo stara fora gdje fizički svijet nazivaš stvorenim pa tvrdiš da mora imati stvoritelja. Nije ni originalan.

No, koliko god vi negirali ili prihva ćali, u svijetu postoje sotonisti. Imaju svoje crkve i guraju svoj sustav vjerovanja . Njihov sustav vjerovanja potječe još od starog Babilona i preživio je sve do dana dana šnjeg.

Cool story bro. Evidence?

Čisto za ilustraciju kojekakvih trkeljanja koja se prodaju pod znanost je presjek zemaljske kugle. Tog presjeka se vjerojatno sjećate iz osnovne škole gdje ste morali u svako doba dana ili noći nabrojati od čega se sastoji Zemlja u presjeku. ... Tako sam makar ja sve do nedavno mislio. Nije mi padalo na pamet da netko može tvrditi da nešto zna ako nije sto posto siguran.... Dugo vremena sam bio siguran da je radijus zemaljske kugle 6350 kilometara sve dok nisam naletio na novi podatak koji ka že da je ra - dijus 6371 kilometar. Dobro, nećemo sitničariti na par desetaka kilometara . Kao da je to toliko va žno? Ili jest? Najnoviji podatak koji sam naišao je 6378 kilometara tako da stvarno više ne znam kome vjerovati....Dakle, jedva iskopaju 12 kilometara duboku rupu, ah i dalje imaju obraza bahato tvrditi da znaju kako izgleda zemljin presjek?! Nije li to neozbiljno? Kada sam nekim genijalcima koji za sebe tvrde da su znanstvenici spomenuo ovo, onda su mi se rugah da ja nikada nisam čuo za infracrvene zrake i Dopplerov efekt. Ma , čuo sam ja ,ah mi i dalje nije jasno kako komarac koji ubode slona ima obraza tvrditi da zna od čega se sastoji slon? ...Zanimljivo je da Mudre izreke 25,3 ka žu:"Neistražljivo je nebo u visinu, zemlja u dubinu i srce kraljevsko."

Dakle ovdje zapravo počne malo pričati o nekakvom svom znanju i zaista je nevjerojatno. Znam da su ove trotočke sumnjive ali zaista ne fali konteksta. Kao prvo, ja ne znam što to znači da je nešto "100% sigurno", pogotovo kada je vrlo jasno da se i hipoteze spominju na nastavi. Kao drugo njemu nije jasno kako znamo što je unutar Zemlje ako smo kopali samo nekoliko desetaka kilometara u dubinu. Primjetite da tu donekle? spominje metode kojima se istražuje unutrašnjost Zemlje i odmah ih ignorira sa bedastom usporedbom. Daj komarcu modernu tehnologiju pa ćemo vidjet što će saznati o unutrašnjosti slona. On isto tako čini se ne shvaća da Zemlja nije savršena kugla i da se prosječni radijus može računati na više načina. Ovo je sve mogao zaključiti i zdravorazumno ili kad to već nema otić na internet.

S druge strane, u Babilonu su vjerovali da je postojalo Kozmičko jaje koje je eksplodiralo. Oni vjeruju da je iz tog Jajeta sve nastalo i nakon što je to Jaje eksplodiralo nastao je kaos. Iz tog kaosa je poslije postupno nastajao red. Zvuči li vam ovo sve skupa poznato? Red iz kaosa ?! Pa , upravo masoni, kao sljedbenici babilonske religije imaju identičnu stvar za svoj slogan - Ordo Ab Chao ili Red iz kaosa ! Kad već spominjem Kozmičko jaje, nije loše spomenuti da pogani vjeruju da se Izabela ili Ištar ili Aštarte rodila iz jajeta . Ovo spominjem samo da uka žem na nešto što mnogi ne razmišljaju. Naime, mnogi farbanjem jaja za Uskrs ne slave uskrsnuće Isusa Krista , nego slave rođenje one iste Ištar i tako na sebe izazivaju ljutnju Boga i Oca na šega Gospodina Isusa Krista .

Ne mogu pronaći nikakve dokaze da je Babilon vjerovao da je postojalo kozmičko jaje, niti da je eksplodiralo. Isto tako vrlo očito to pokušava usporediti za Big Bangom. Kod Banga ništa nije nastalo niti eksplodiralo. Isto tako ne nalazim dokaze da Ishtar išta ima s Uskrsom.

Tako to učenje ka že da na početku nije bilo ništa . Onda je to NIŠTA eksplodiralo u sve! Pazite, ono što NIJE POSTOJALO je eksplodiralo u SVE! Tu već malo dijete postavlja vrlo logično pitanje: "Kako nešto što ne postoji može eksplodirati u sve?". Nakon što je ništa eksplodiralo u sve, nastao je KAOS. Iz tog kaosa je postupno nastajao RED. Tako u škola - ma , koje su pod okupacijom, djecu uče da je prvo ništa eksplodiralo u sve i tako su nastali kemijski elementi koji su se postupno grupirali da bi došli do Sunca . Na - kon toga se od Sunca odvojio komad od kojeg je nastala Zemlja . Pazite, prvo su se kemijski elementi zgrupirali u Sunce da bi se poslije odgrupirali kako bi nastala Zemlja ! Takvom nebuloznom religijskom učenju masona dali su znanstveni naziv - Veliki prasak ili Big Bang!

Smatram da je ovo sve jednostavno toliko netočno da svatko tko ovo čita zna koliko nema smisla, smjesa kreacionističkih karikatura i posebnih neshvaćanja.

Za razliku od lažnih bogova, Bog Izraelov naprosto stvara tako da kaže, to bude tako i to bude dobro! Nije Mu potrebno da nešto popravlja, ispravlja, korigira ...

Malo mi je ovo humoristično kad je većina Biblija opis kako Bog ide okolo i popravlja, ispravlja, korigira.

Možda nije loše spomenuti kako također postoji cijeli niz znanstvenika koji s gnušanjem odbacuju koncept Velikog praska kao znanstveno potpuno neutemeljen te mu se čak rugaju.

Koliko je dug taj niz Elvise? Postoji "niz" doktora koji ne vjeruju da srce pumpa krv.

Čak se evolucionisti koriste i psihologijom kako bi djecu natjerali da suprotno činjenicama vjeruju u takvu glupost. Recimo, u školskim udžbenicima više nije nikakva rijetkost da se djeci postavlja pitanje: "Je li evolucija završila ili još uvijek traje?" Zamka koja se krije u tome je da koji god odgovor dijete dalo prešutno prihva ća taj koncept obmane koji slavi kulturu smrti i koji po svojoj naravi udaljava čovjeka od Boga Stvoritelja.

To nije nikakva zamka, to je pitanje koje provjerava shvaćaju li osnove evolucijskog procesa. Sa ili bez tog pitanja očekuje se da prihvate evoluciju Elvise, isto kao i gravitaciju i tektoniku ploča.

Ono što evolucionisti vjeruju i ono što vam žele prodati pod znanost je bajka zvana evolucija , a koja otprilike ka že da je stijena sama od sebe oživjela . Možete li zamisliti da jedan Velebit sam od sebe oživi? Ne možete? E, ovi koji vjeruju u evoluciju prikazuju vam to kao znanstvenu činjenicu

...

Nakon što je kamen sam od sebe oživio počeo se, opet sam od sebe, razvijati u kompliciraniji organizam. Recimo, kamen je odlučio da želi gledati i onda mu se tijekom milijuna i milijuna godina razvilo oko kojim je kamen gledao svijet oko sebe. Nakon toga je kamen na kojem se pojavilo oko odlučio da želi plivati i narasle su mu peraje kojima je on mogao plivati po oceanu. Tako su vam nastale ribe. Ovo ja malo karikiram, ali otprilike ovo vam djecu uče u školi kao znanstvenu činjenicu.

........

Onda je riba promatrala svijet i odlučila da želi šetati kopnom pa je iza šla na površinu. Nije to bila kao ove dana šnje ribe koje se bacakaju loveći kisik nego su tim posebnim ribama čudesno narasle ruke i noge i one su se pretvorile u medvjeda . Kada je medi dojadilo biti u šumi i spavati zimski san odlučio je da se želi vratiti u more i pretvorio se u kita . Ptice su nastale tako da je mama dinosaur legla na jaje i kada se digla izlegla se ptica . Nije nikome va žno što li je to mama dinosaur rekla tati dinosauru čije li je to dijete i s kime li ga je prevarila . Pazite, ovo uče djeca u školi i dobijaju ocjene na osnovi toga koliko gluposti znaju napamet.

..........................................no comment.

Čisto, kada sam već spomenuo taj ''muzej” u Krapini, tamo su na šli 600 zubi i napravili muzej.

Ovo je jednostavno laž. Inače uz ovaj tekst stavlja slike nedavnih osoba koje izgledaju ajmo reć "primitivno" ideklarira da bi i njih stavili u muzeje. Čini se da ne shvaća razliku između živuće osobe, fossila, te razlike uj njihovoj anatomiji.

Po njihovom datiranju, u trenutku izumiranja neandertalaca je trebalo biti 50 milijardi?! Očekivano, neandertalci onako "glupi", su izumrli sami od sebe i od njih 50 milijardi u trenutku izumiranja su prona đeni ostatci tek njih par stotina .

Ne mogu pronaći nikakve procjene koje tvrde da ih je bilo 50 milijarda, svi izvori govore o vrlo maloj populaciji, a fosilizacija je svakako rijedak proces.

Ili što reći na ludost kada istaknuti predstavnik Kra - pinskog muzeja potvrdi da su se neandertalci grijali tako da su čekali da munja udari i napravi vatru?! Nije li vama to uvreda zdravog razuma ?

Ja se sjećam prije puno godina kada sam bio u Krapini da je voditelj spominjao da su pravili vlastitu vatru, tako da opet ne znam o čemu Elvis priča.

Da se ja vratim na priču o nepostojećim dokazima za evoluciju. Kada od evolucionista tra žite konkretni dokaz za evoluciju kojom se dokazuje prelazak vrste u vrstu onda krene skičanje i bijes.

Specijaciju priznaju i najveći američki kreacionisti, Elvise. Također, izostavio sam da kroz cijeli ovaj dio knjige uspoređuje osobe koje vjeruju u evoluciju s majmunima te baci i par uvreda za ljude o kojima priča. Također, stalno se ponavlja, dio o zavjeri masonskih znanstvenika je do sada ponovio jedno 5 puta sigurno a tek sam na 34 stranici.

S druge strane, postoje oni koji se bave pravom znano- šću. Takvi ne znaju gdje će ih odvesti istina jer slijede dokaze i na osnovu činjenica donose zaključke. Jedan od takvih je i dr. Robert Gentry. Za što ba š njega spominjem? Pa možda zato što je čovjek nedvojbeno dokazao da je Zemlja stvorena za ma - nje od tri minute.

Gentry je bio kreacionist koji je bio uvjeren da aureole polonija dokazuju da je Zemlja mlada. Elvis na nekoliko stranica piše o tome ignorirajući čini se svaki tekst koji je objasnio njegove greške. Potpuno nebitan znanstvenik. Također, on ih nije otkrio kako Elvis tvrdi kroz tekst. Isto tako Elvis stalno priča o tome kako ljudi jednostavno vjeruju znanstvenicima bez provjere. Tu se normalno postavlja pitanje kako je on išta od ovog provjerio? Nekako sumnjam da je istraživao kamenje.

Ina če, ako mislite da se radi o nekom bezveze liku samo da spomenem da je dr. Robert Gentry nuklearni fizičar i kozmolog, član New Yorkske akademije znanosti i svjetski priznati stručnjak s područja radiokemije i geokemije

Lik je radio kao fizičar u istraživanju oružja Elvise, a kao "kozmolog" je imao 0 recenziranih radova, a član akademije se postaje lako: platiš.

Samo da ne zaboravim spomenuti, pišući o dr. Robertu Gentriju koristio sam dijelove nekih tekstova mog velikog prijatelja i brata u Kristu, Ivana Rusarina koji je, koliko je meni poznato najveći stručnjak u Hrvatskoj za koncept Stvaranja i koji je kroz svoje članke i tekstove doslovno uništio evolucioniste u Hrvatskoj.

Sve što je taj pisao su tekstovi u Naciji, ne vidim tko i što je taj.
Lik zatim kopira riječi Gentryja preko jedno 7 stranica, te tvrdi da se Biblija može dokazati netočnom ako otiđeš i sagradiš veći grad gdje se nekada nalazio Babilon.

Ateisti, ako možete, obnovite grad Babilon i naselite ga ! Ako ne možete, onda priznajte da ne možete i da je Riječ Božja istinita i da Bog drži do svojih obećanja .

Nije jasno što točno misli da bi spriječilo tu gradnju.

Dakle, Jošua 10,12-14 jasno ka že da je Bog Jahve predao Amorejce u ruke sinovima Izraelovim i nakon što je Jošua zapovijedio Suncu i Mjesecu da stanu, Bog je čuo tu molitvu, odazvao se i stvarno je stalo i Sunce i Mjesec! Jel’ vi vjerujete u ovo što je upravo rečeno? Stali su i Sunce i Mjesec?! Tako piše. Ja kada sam ovo pročitao imao sam dvije mogućnosti. Prva je bila da vjerujem da se to stvarno tako dogodilo i da je Riječ Božja istinita . Ako se to stvarno dogodilo, što da radim s onim na pamet naučenim podacima koje ja smatram svojim obrazovanjem? Kako sad Sunce i Mjesec stali?! Kako je to moguće? Teško je dana šnjem čovjeku povjerovati u tako nešto zato što je obrazovan da je tako nešto nemoguće. Opet, s druge strane, tako piše. Za što onda tako piše ako se to nije dogodilo? Druga mogućnost je bila da ne vjerujem da se to dogodilo i da Sunce i Mjesec nisu stali. No, ako Sunce i Mjesec nisu stali, onda Bog nije predao Amorejce u ruke Izraelcima i ovdje imamo običnu la ž?! Kako sad la ž u Riječi Božjoj?! Može li Riječ Božja lagati? Pa , nije Bog Izraelov la žac nego je Sotona la žac i otac la ži! Za što bi tako nešto pisalo ako je to nemoguće?

Tu sljedi jedan od nekoliko vrlo očitih lažnih razgovora gdje on priča s nekime tko je glup a on ispada kao inteligentan. Jedini problem je u tome što ispada da je on mentalno 15-godišnjak a osoba skojom priča 10godišnjak.

Prije nekog vremena , jedan na š doktor fizike, točnije doktor teorijske fizike je imao seriju članaka na jednom na šem portalu. Kada sam prvi put pročitao što je on tada tvrdio, prvo sam pomislio da se radi o totalnoj nebulozi. No, opet, s druge strane, htio ne htio, jako me zanimalo što to on kao uva ženi fizičar ima za reći. S obzirom da ga znam kontaktirati, kada sam mu rekao da planiram pisati knjigu i da mislim spomenuti ono što je on tada objavljivao, zamolio me da mu ne spominjem ime jer je već imao problema zbog toga . Po njegovoj želji, neću ga imenovati, ali još jednom se i kroz ovaj primjer potvrđuje obrazac pona šanja u znanstvenoj zajednici, a na koji sam ukazao na početku knjige

Elvise, bilo koga da nazoveš bi ti rekao nešto slično. Nitko ne želi biti u knjizi idiota. Inače, možda se pitate koje je to zabranjeno znanje zbog kojeg je on imao problema? Osnovni referentni sustavi. Elvis je u 40tima otkrio fiziku osnovne škole. Tu sam na 50 stranici još ništa bitno nije rečeno, tekst je večinom filler i Biblija.

Osim toga , kako je kod Boga sve logično, tako je i logično da je Bog treći dan stvorio biljke, a onda četvrti dan Sunce, Mjesec i zvijezde. Za što? Možda zato što je biljkama potreban proces fotosinteze i logično je da im se pojavi Sunce sljedeći dan.

Buddy, još je logičnije da prvo dođe Sunce a zatim bilje. Slijedi razgovor koji on zamišlja između Kopernika (za kojeg tvrdi da je bio mason) i drugih masona gdje mu oni govore da štuju Lucifera i da moraju namjestit da se Zemlja vrti oko njihovog boga, Sunca. Najradije bih ga cijelog kopirao jer je užasan, al ide preko 2 stranice.

No, postoji "mali" problem u svemu tome. Problem se zove zvijezda Sjevernja ča (lat. Polaris). Ona je, iako sve skupa "leti" nezamislivim brzinama i "okreće" se oko sebe, uvijek, ali ba š uvijek nepomična i uvijek se nalazi na istom mjestu! Kao da se radi o uporišnoj točci koja miruje, a za koju "znamo" da ne postoji u svemiru. Kada postavite pitanje prosječnom masoniziranom sljedbeniku da vam objasni za što se Sjevernja ča uvijek nalazi na istom mjestu i za što sve izgleda kao da se vrti oko Zemlje, dobijete onaj poznati "stručni" odgovor: "Glup si!" gdje vam često nastave s onim što ćete vi njemu tu nešto pričati kad se on jedno vrijeme "bavio" astronomijom?! Samo, "bavio" sam se i ja .

Jedini odgovor koji tu treba dati je da si glup ako ne shvaćaš zašto bi moglo biti da se zvijezda ne miče dok se planet rotira. Tu pokušava naći brojeve vezane uz brzinu i nagib Zemlje koja su 666. Nađe samo 2 što je dosta jadno. Također ne spominje činjenicu da pola planeta ne vidi Sjevernjaču. To mu valjda nije problem.

Zato vas kod cijelog čitanja ove knjige pozivam na principe o kojima govori Ockhamova britva . Recimo, ako sve ukazuje da se Svod oko nas kreće i to je najjednostavnije rješenje, za što biste vi vjerovali nečemu što ne vjeruje čak niti onaj koji tvrdi suprotno?

Čovjek koji želi primjeniti Ockhamovu britvu vjeruje u ogromnu zavjeru znanstvenika oko skoro svake znansvene teme...

Pa, valjda s većom udaljenosti objekti postaju sve mutniji i mutniji, a ne oštriji. No, kod Mjeseca obrnuta stvar?! On udaljen 383.000 kilometara, a oštrije ga vidim nego planinu Velebit koja je udaljena maksimalno 15 kilometara?

Velebit je visok 1.7 kilometera. Mjesec ima polumjer od 1737 kilometara. Ali ima Elvis odgovor na to!

Naravno, ima onih koji će mi reći da ja Mjesec vidim oš- trim zato što je Mjesec jaaako, jaaako velik. No, za mene je i Velebit, udaljen 15 kilometara, isto tako jako, jako velik pa ga opet vidim mutnim.

Eto, njemu je oboje veliko, problem riješen.

Dakle, vidite Mjesec za koji vam ka žu da je udaljen 383.000 kilometara oštrim makar jednako kao što vidite i Velebit koji vam je udaljen nekih deset-petnaest kilometara . Ockhamova britva vam ka že da su oni na približno jednakoj udaljenosti.

Šta? Molim? Uzmi tu britvu i zabij si ju u glavu, ne služi ti ničemu drugom.

li, ako je Mjesec stvarno udaljen 383.000 kilometara , onda vi zdravim razumom zaključujete da Velebit ne može biti tako malo udaljen. U biti, ako vjerujete ono što vas babilonci žele uvjeriti, onda vam je, makar prema onome što vidite vlastitim očima da je onda i pla - nina Velebit gledajući je iz Maslenice udaljena makar 300.000 kilometara . Naravno, vi znate da to nije točno i vidite da vas netko pravi budalom, zar ne? Znate, meni nije problem kada me netko la že. Meni je problem kada taj netko misli da sam ja toliko glup da mi može prodavati fore koje nemaju smisla . U biti, la žljivce je najlakše osporiti kroz prizmu dosljednosti. Samo se držite dosljednosti i ako primjenite pravilo dosljednosti vrlo brzo će se la žljivac uhvatiti u svoju mrežu la ži i obmana . Ja ina če volim dosljedne ljude. S njima zna š na čemu si. Možda zato i kod ovih prevaranata tra žim dosljednost, ali njima je to bolna točka pa se često ljute kada očekujem dosljednost

Što dalje ide s knjigom ti više vrijeđa sve. Slijedi nekoliko stranica gdje ne shvaća kutove svijetlosti i tvrdi da po danu ne može biti puni mjesec. For reasons. Tvrdi da je pročitao objašnjenja ali ona nemaju smisla.Siguran sam da je to učinio.

Ima još nešto, a to je da je mene uvijek zbunjivalo za što svjetlost koja dolazi od Mjeseca nije onako topla kao što imamo svjetlost koju dobijamo od Sunca .

Vjerojatno iz istog razloga zašto svijetlost koja se odbija SA DOSLOVNO SVEGA ŠTO VIDIŠ nije topla Elvise.

Kada gledam Mjesec, on mi izgleda kao da je to neka hladna svjetlost. Nigdje one topline koju bih očekivao zato što je to posljedica refleksije od Sunca . I to me zbunjivalo. Pitam okolo ljude, ali oni odmahnu rukom. Treba ih razumjeti, oni u svojoj brizi zato što nisu čitali sitna slova na ugovoru za kredit, a ja ih tu gnjavim s Mjesecom.

Nitko mu neće reći zašto njemu Mjesec ne izgleda toplo. Užas.
Na 130 sam stranici i još nije počeo sa tim kako je Zemlja ravna. Nevjerojatno.

Kraljević Marko– Princ Balkana
Marko je stajao kod ulaza u pećinu. Vidik iza njega bio bi veličanstven, cela zemlja mogla se obuhvatiti jednim pogledom, da nije bilo koprene koja je blokirala. Sva brda i planine, reke i doline, prelepa Srbija, ali u zagrljaju okupatora, ništa nije mogao da vidi, mada je znao da su tu, čekaju, možda ne Godoa, ali nekog spasioca ili više njih. Znao je odakle taj dim i ta nepropusna magla. Delom je to bilo i od domaćih žitelja, palili su neplanski svoja polja i činili više štete nego koristi, ali drugačije nisu znali. Međutim, uglavnom je to bio dim od spaljenih moštiju njegovog rođaka, prvog sveca (i jedinog) u Srba, Sv. Save. Želeli su Turci da jednom zauvek uguše otpor svojoj vlasti, ali su postigli samo suprotno. Ipak, nije bilo vreme za tupavo junačenje, trebalo je pametnije, skupiti sve snage i onda osloboditi svako mesto, svaki potok, svaku goru, svaki vodopad, ma celu zemlju od mrskih zavojevača.
Uplašeno, mada je pokušavao da ne izgleda tako, gledao je unutar planine. Barem je probao da nazre nešto u tami. Iako nije držao mač u ruci, to bi pokazalo koliko je prestravljen, desna šaka mu je bila blizu balčaka, spremna na reakciju ukoliko čulo vida pošalje neki signal mozgu, a ovaj dalje niz telo. Konj je frktao iza njega, nestrpljiv da uđe unutra. On se nije plašio ničega, zato što nije bio baš mnogo bistar, kako je njegov vlasnik zaključio u nekoliko prethodnih avantura.
„Hajde Marko dođi, ne boj se“, ženski glas ga je pozivao iz dubine tame. Vitez se još kolebao, ali Šarac je spremno zakoračio prema ulazu. Ponovo isti glas i poziv – „.. ne boj se.“ Lako je to reći, ali ko zna kakva ga čudesa čekaju unutra. Blago Šarcu, on nije imao dadilju koja bi mu pričala o raznim čudovištima iz takvih pećina, močvara i mračnih šuma kao njemu kad je bio nevaljao. Uh, samo da je bio mirnije dete, ne bi sada toliko zazirao od prilično običnog portala. Sem nekoliko čudnih gravira sa strane, ovo bi mogao biti dom nekog medveda. Ma koliki da je, lakše bi Marku bilo na srcu, nego borba sa onim beštijama i vešticama. A ta što ga zivka unutra, mora biti da je od takvog soja. Izem ti staru dadilju, ona je imala baš čudne nazore – što je đevojka lepša i slobodnija, ta mora da je sluga nečasnog koja navodi lepog, mladog i pametnog momka na stranputicu. To se ukorenila duboko u Markov mlad mozak i teško, tj. nikako se borio protiv toga.
Automatski je zadrhtao kad mu je u šumi prišla nepoznata deva. Svako bi slično reagovao, kad bi kojim slučajem, u tamnoj i mračnoj šumi ugledao natrpirodno biće, pa makar i natrpirodno prelepo, kakva je bila i jeste Vila Ravijojla. Ne samo pojava, nego i kretnje njene, beščujne, bez koraka lebdeći iznad mahovine i malih jezera. Nije se odmah ni predstavila, samo ga je gledala, očima ispitivala. Osećao je taj pronicljiv pogled, ne samo na sebi, već i na svom saputniku, svom jedinom prijatelju, a konju. Šarac je, po običaju, pokazao koliko je naivan, prišavši joj bez imalo ustezanja. Kod Marka je to trajalo duže, ipak je poznavao tu sortu bolje. Čuo je toliko kazivanja, ne samo od svoje stare dadilje, već i od drugih očevidaca. Mada su mnogi, očigledno preterivali, drugi su ih opisali izuzetno vividno, stvarno, opipljivo tako da je Marko hteo-ne hteo uglavnom verovao tim „iskustvima“. Nemoguće je takve stvari izmisliti, mada su naši ljudi sposobni za razne mahinacije, preterivanja i slično, što je kraljević dobro znao iz sopstvenog iskustva. „Laž za opkladu“, tako je glasila jedna takva priča, puna preterivanja i neverovatnih događaja. Mladi Marko, još detence, ali već velik i naočit, slušao je iz svog ugla kazivanja tog narodnog umotvorca, koji je davao svojoj priči, raznim keženjem, mimikom i skokovima, živost te uteriv~o strah u kosti dečkiću. Nije smeo da pisne, niko nije znao da je on tu skriven i da sluša, upija neverovatne pustolovine i već sebe vide u nekima od njih, mada ne baš svim. Uplašen, dohvatio se neke prljave stvari sa poda, samo da ima nešto u ruci, da mu odagna strah.
Tamo u šumi, posle početnog šoka i karanja Šarca, barem u sebi, Marko je probao da bolje osmotri to biće, neuhvatljivu devu, ali bezuspešno – sve što je opazio svojim muškim pogledom bio je oblak kose koji ju je opasivao sa svih strana ali i izuzetno tamne i senzualne oči, iako nije baš shvatao značenje te strane reči, koju je negde načuo tokom boravka na Primorju. Otpočetka se videlo da je ona njega izabrala i da on mora da prati njene instrukcije. Nema druge, jer on je poslednja nada svoje otadžbine, namučene i porobljene. Niko više nije ostao, samo on, jedan vitez i ovaj naivni i pomalo blesavi konj do njega. Vreme je da se misli ostave po strani i krene na dela. Počele su se u narodu pevati neke pesme o herojima i izbaviteljima, nije u redu od narodnog pevača, tog prvog simbola sveopšteg otpora još od pradavnih, prethrišćanskih vremena, praviti rugalicu. Jedna lasta možda ne čini proleće, ali od negde se mora krenuti, te Marko bojažljivim, ali čvrstim korakom krete prema svojoj sudbini.
Pećina se činila mala i mračna kako je i očekivao, ali čudni odsjaj sa zdenca ukazivao je da to ipak nije bilo kakva rupa u steni. Ovo je dom nekog neobičnog stvora koji nije delao po kanonu ali imao je neku moć, Marko je to dobro osećao. Šarac mu je gurkao rame svojom njuškom, dobro poznati govor „Uz tebe sam, čuvam ti leđa, zajedno smo jači“. Vila je bila malko ulevo, ali se iznenada stvorila s druge strane sjajne vode.
„Voleo bi da to ne radi“, tiho prozbori Marko, ali Šarac umesto da njištanjem podrži svog gospodara, polako krene napred, pa u talase koji se iznenada stvoriše. Pre nego što je Marko mogao išta reći, dok je samo zinuo, širom razjapljenih usta, te brkova koji su se opustili, srećom u mraku, Šarac je sa druge strane stajao pored Vile Ravijojle, njušeći njenu dugu kosu. Zabezeknuti vitez htede da podvikne ali nije stigao ni da bekne kad ga prekine neki novi, dubok i čudan glas. Taj glas kao da je bežao sam od sebe, nesiguran u to što govori u isto vreme odzvanjajući malom pećinom:
„Hajde Kraljeviću Marko, priđi, uđi u vodu, možeš ti to, ne boli ništa“. Tek delom mozga, shvatao je da je moguće da konj, njegov konj, „govori“ te reči. Izjurio je napolje, gledajući kuda dalje da beži. Na svežem vazduhu malo je došao k sebi, ali ne lezi vraže, vila i Šarac bili su kraj njega. Šarac kao da je hteo nešto da doda, ali Ravijojla je podigla ruku, prilazeći Marku, ipak ostavljajući mu dovoljno prostora. Shvatila je njegovu muku, životinju u stupici, ne znajući šta da dela, kome da se okrene – za pomoć.
Majčinskim pogledom pokušala je da dopre do njega, da ga umiri, da je posluša. Polako je obilazila oko njega, kao kiša oko Kragujevca, pažljivo se zagledajući u njegove veđe, njegove tamne ali dobrodušne i tople oči. S druge strane, Marko nije smeo ni da proviri prema svom prijatelju do ovog časa, pa je hteo-ne hteo bio primoran da se suoči sa vilom.
„Nekad moramo da činimo i stvari koje ne volimo, koje su grešne“, tiho reče devojka, pa napravi dugu pauzu, očekujući neku reakciju na licu svog sagovornika.
„Znam da to tebi deluje prilično pogrešno, ti si odgajan u strogom hrišćanskom duhu tvoga Svetitelja i rođaka Save, ali do pre nekoliko generacija, obični ljudi, seljaci nisu ni znali da postoji Isus Hrist...“, zastade videvši ponovo strah i očaj u Markovim očima. Međutim, izdavalo ju je strpljenje, pa je krenula u ofanzivu, objašnjavajući Marku da teška vremena zahtevaju teške i nepopularne mere.
„Nisi ti prvi vitez, a ni poslednji, koji je potražio snagu na ovom izvoru. Pre tebe to su već činili neki drugi junaci, iz drugih vremena, kao slavni Ahil i Aleksandar Makedonski koji je maksimalno iskoristio snagu ove tajne vode i čak osvojio ceo svet, čak i neku daleku zemlju Kinu“. Nije baš bila sigurna za ovo poslednje, ali ju je ponela žar govornice.Objašnjavala je dalje vitezu, ali i Šarcu koji je prosto gutao njene reči o junacima i herojima davnih, zaboravljenih epoha, kako je i Aleksandar imao konja-drugara Bukefala i kako su zajedno dobijali bitke, čak protiv slonova, na šta je konj zanjištao uzbuđeno, štiteći i braneći jedan drugog. Ahil je, sa sa druge strane, celu svoju četu doveo u ovu pećinu, pa i svog mezimca, nekog dečaka Patrokla, koji je kurat, mlad i lud kao svaki Grk svoga doba, sam jurnuo na velikog junaka Hektora i uludo izginuo, samo pokazavši da samo pravim i milosrdnim vitezovima ova čudna vodica donosi benefite. Carevi Trajan i Hadrijan su, u prolasku, svratili ovamo i iskoristili blagodeti na dušu i pamet koje ova voda takođe čini te su zahvaljujući tome uspeli da reše mnoge organizacione probleme svog ogromnog poseda.“
„U cara Trajana kozje uši“, uplašeno i zamišljeno reče vitez, „da neće i meni izrasti tako nešto.“
„A meni magareće i ljudske, što bi bio baš bedak“, dodade Šarac takođe uplašen.
„Baš ste blesavi i primitivni obojica. To su samo bapske priče. „Šta misliš, kako je tvoj predak, Kralj Milutin postao tako uspešan i u boju, i u ljubavi i kao vladar? Ova voda ne daje samo hrabrost, ona pojačava tvoja čula i veštine do maksimuma, stvarajuči od tebe boljeg viteza, ali i boljeg čoveka i boljeg hrišćanina.“
Marko je sve to saslušao polako dižući glavu i konačno pogledavši Šarca, prozborio:
„Ali ono, to je neprirodno“, lagano je uzdrhtao.
„Onda nećemo nikom reći“, jedina je bila reakcija vile, dok je Šarac stajao zbunjen nedaleko od svog gospodara, ali prilično uplašen njegovim rečima. Molećiv pogled koji je uputio Marku, baš kad je ovaj pogledao u njega bilo je baš ono potrebno da Marko popusti.
„Slušaću te u potpunosti i neću govoriti, osim ako mi ti to ne tražiš“, opet je čuo Marko onaj glas. Valjda će se nekako navići, a možda i neće morati, mada kako je krenulo – cela zemlja porobljena, jedino njih dvojica predstavljaju nadu, kako mu je vila objasnila u šumi.
Sad mu je bilo malo lakše, kad se odlučio na ovu – krajnju meru. Krupnim, muževnim koracima krenuo je prema izvoru, ali je opet zastao tik do vode. „Kralj Milutin da je boravio ovde i onaj car, kako mu je ime, da li je to istina“, mislio je u sebi. „Te vile, pa one su poznate po tome, da obmanjuju neuki puk, kao i žene, sve su one prevrtljive“, opet mu se u mislima pojavila njegova stara dadilja. U inat njoj i svemu što je doživeo poslednjih nekoliko meseci, gubitku dedovine, ljubljenu turskih skuta i spaljenih sela i imanja, koraknuo je u vodu – u susret svojoj sudbini, a i sudbini svog naroda, jedinog koji je imao.
Izašao je na drugu stranu, ali nije osetio bogzna šta. Samo neko čudno kuckanje oko i iznad sebe. Iznenada čuo je neki povik iz daljine, poziv u pomoć.
„Čujete li vi ovo“, povika prema Šarcu i vili. Već je zgrabio Šarca za uzde i krenuo žurnim korakom van mnogo manje pećine nego što mu je bila u sećanju do pre nekog trenutka. Vila je nešto vikala za njima, ali Marko je već galopirao usmeravajući konja prema uzbuni. Vremenom i Šarac je čuo iste povike. Izbili su na drum i imali su šta da vide - Turci konjanici, nose tri tovara blaga, a daleko iza pešadija goni jadnu raju. Ne oklevajući ni časa, vitez ošinu konja i stušti se na vodeći dvojac. Oba jahača izbačena su iz sedla i iz borbe. Jednog je priklještio sopstveni konj, a drugi je bolnuo jauknuo uz lom kostiju. Sledeću dvojicu Marko je sasekao mačem, pre nego su mogli reagovati. Šarac je jurnuo prema trećem dvojcu, što je bila greška. Ponašao se kao Patroklo, jureći bez plana kao june. Marko nije stigao ponovo da zamahne mačem, pa da bi izbegao oštrice dva jatagana, morao je da iskoči iz sedla. Dočekao se na noge, ali je izgubio prednost koju je imao. Ipak nije paničio, polako je cenio svoje mogućnosti i procenjivao svoje šanse, dok je Šarac i dalje bezglavo jurio, napadajući konje.
Dvojica najhrabrijih, ali i najglupljih akinčlija poteraše svoje konje na viteza, samo da bi prvo konji ostali bez glava a onda i oni sami. Ostatak odreda je pametnije reagovao, sada su oni procenjivali neočekivanog napadača i ludog konja koji je jurio tamo vamo. Ne dozvolivši Turcima da se saberu, a osećajući snagu i žilavost u rukama s kojima je držao mač, Marko lagano skoči na jedna od kola koja su nosila tovare blaga, pa na jednog jahača, preuzevši uzde i balčakom mača otresavši se istog. Na tuđem konju jureći, još je trojicu poslao Alahu na istinu, ali tada Šarac napravi novu glupost. Loše je procenio svoju izuzetnu snagu, izvor ga je ojačao preko svake mere, teško je mogao sam sebe da kontroliše, te se zalete u zbijenu grupu konjanika, u kojoj se i Marko našao, te ih sve svali kao kegle od kuglanja. Marko je sad bio na zemlji, potrbuške bez mača, sa tintarom rascopanom, jer je sleteo na neki kamen.
„Šta učini, Šarče, životinjo!“, samo je stigao da pomisli pre nego je uzmaknuo pred jednim jataganom koji je fijuknuo kroz njegovu kosu. Oštra sablja odnela je jedan pramen, dok je Marko polako ustajao, ponovo procenjujući svoje šanse. Petorica sa oružjem sada su ga opkolila, spremajući se na osvetu bez žurbe, kao da imaju svo vreme ovog sveta.
„Ovo će biti najkraće spasavanje otadžbine u istoriji“, tiho reče za sebe.
„Alaha mi ‚oće“, odgovori mu jedan delija, mazeći dršku svog jatagana. Na trenutak u Marka se javila nada, da će mu zemljak pomoći, ali videvši pogled u njegovim očima sve mu je bilo jasno. Poslednje što je uradio, bilo je da se uhvati za svoju krvavu glavu, pipajući ranu, kad je neki glas, onaj glas viknuo: „Hvataj!“
Automatski, prihvatio je neko čudno oružje. Više oruđe, ali nije bilo vremena za semantiku, vreme je bilo da skida osmehe sa lica ovih pljačkaša i ubica bespomoćne raje. Dok su oni okretali glave začuđeni ko to govori, glave su se kotrljale, po već krvavoj, tvrdoj i stenovitoj, namučenoj zemlji. Poslednjeg na životu ostavio je onog deliju. Njega je jednim udarcem toljage sa okruglom glavom i nekim perima nabio u tlo koliko je dugačak, da mu se samo čuperak video. Besan i pun adrenalina, Marko se počeo okretati po bojištu, tražeći još neprijatelja, ali ugledavši samo Šarca kako stoji. Hteo je da se izdera na njega zbog gluposti koje je pravio tokom boja, ali se Šarac naočigled njega skljoka – bio je ranjen.
„Nije mi ništa, idi spasi raju“, jedva govoreći Šarac je sklopio oči.
Vitez skoči na jedinog preostalog konja, i sa suzama u očima krene prema pešadiji i zarobljenicima. At se prvo nije dao, ali ga je Marko snažno stegnuo, pa nije imao kud nego da sluša novog gospodara. Uleteo je kao furija, kao uragan, nemilosrdno koseći sve pred sobom. Milost je pokazivao, koliko su i ovi pokazali. Stubovi spaljenih sela mogli su se videti sa obe strane druma. „Ovo je zaista bila kaznena ekspedicija“, mislio je u sebi, dok je sa čudnom toljagom mlatio levo i desno, „a turski komandant mi je obećao blagost ako mu poljubim skute. To je ta njihova blagost“. Nije bio ni svestan kad je ubio poslednjeg vojnika. Jurnuo je prema kraju kolone, još izvan sebe, potpuno van kontrole. Izvan grupe seljaka hrišćana, stajalo je jedno tursko čeljade, uplašeno, ne mogavši da se pomeri, klecajući kolenima. Dok se preostala raja zahvaljivala Bogu i nepoznatom oslobodiocu, dete je samo gledalo ogromnim očima ispod turske kape. Marka je bolela duša zbog učinjenog pokolja i svojih ruku delo, i turskog zuluma, kao i Šarca koji je umirao malo dalje niz drum. Ne shvatajući šta čini, zamahnuo je oružjem, koje je postalo deo njega, deo njegovog tela, valjda ne i duše. Ipak u poslednji čas zaustavio je ruku, ugledavši prestrašeno, bledo lice jadnog deteta. Sve bi bilo u redu, da su drugačiji zakoni fizike na ovoj planeti. Iako je šaka stala, oružje nije, razmrskavši glavu u hiljadu delova, poprskajući Markovu glavu sa mozgom i krvlju njegove nesretne i nevine žrtve.
Okolo, nekolicina je povicima pozdravila ovo ničim izazvano ubistvo, ali ih je prek vitezov pogled umirio. Kao što su se krv i mozak pomešali sa Markovom krvlju, tako se sve u njegovim mislima pomešalo i zbrkalo. Nagonski, instinktivno krenuo je na goloruk narod, koji je spasavao, ali je na vreme ustuknuo. Bojeći se daljeg samoispitivanja, srušio se sa konja, zatvorivši oči, probajući da zaboravi sav smrad, jad i krv oko sebe, potraživši u sebi neko nedirnuto mirno mesto. Opet je bio sam na svetu, težak je život viteza. Konačno je ustao, prihvatajući neme poglede zahvalnosti oslobođenih, koji su već grabili svoje zavežljaje. Neki će se vratiti svojim spaljenim domovima, pokušavajući ponovo da ih izgrade, do novog zuluma, dok će se dobar deo naseliti u teže pristupačnim gudurama i klisurama, gde čovečja a kamoli okupatorska noga još nije kročila, a ostatak će na stranu sveta gde nema azijatskih, beskompromisnih osvajača i derikoža, ali u trbuh onih prefinjenih i prevejanijih, evropskih.
Držeći konja za uzde, Marko se vraćao uz put posmatrajući tragove razaranja. Na mestu gde je razbio tursku konjicu, nije bilo Šarca. „Njegov bog već ga je uzeo sebi“, pomislio je. Pronašao je nekoliko čuturica i popio njihov sadržaj, davši malo i svom novom saputniku. Blago je stajalo pored puta gde su volovi mirno pasli. „Njima je najbolje“, skoro se nasmejao sebi u brk, „oni nemaju nikakvih briga, svuda ima trave“.
Krenuo je uz brdo, prema pećini. Ne nekim mestima bilo je strmo, pa je morao da cimne životinje koje nisu navikle na alpinizam. Čudio se svojoj snazi i kreposti. Do vrha bilo je još pentranja, iza svakog zavoja, očekivao je da vidi Šarca kraj staze, u agoniji ili već ohlađenog, pa se plašio svake krivine. Težak je život kad si sam, bez igde ikoga, gde je tamna i mračna pećina jedina perspektiva. Osećao se kao i svoja zemlja trenutno, u mračnom kutku, tapkajući levo, tapkajući desno, a svuda je bio mrak, crni mrak bez ikakvog napretka i boljitka, bez ikoga da ti pruži ruku i uteši te bar malo.
Već se nazirao vrh, kada je ugledao taman obris ispod jedne vitke jele. Zastao je malo, pa koraknuo napred. To je bila Ravijojla, sa tamnom kosom i tužnim očima:
„Nije dobro, bolan je“.
„Ali živ je“, viknu Marko i projuri pored nje, te u pećinu. Gorela je jedna sveća, a Šarac je ležao pored izvora sklopljenih očiju, Teško je disao. Vitez je kleknuo pored njega, ali nije progovarao, nije činio ikakve kretnje, samo je bio tu, pored svog konja i prijatelja.
„Učinila sam sve što sam mogla, sada je na njemu i volji njegovog gospodara“, rekla je vila i nestala. At se pojavio pored Marka, sada njegovog jahača. Krenuo je prema izvoru, ali ga je Marko sprečio: „Dosta mi je jedan gorljivi saputnik“, skoro je dreknuo ali se uzdržao, gledajući dole prema ranjeniku. Ovaj je otvorio oči: „Kanda mi nije dobro“.
Vitez je napojio ata iz čuturice, sakrivši suze u njegovim sapima, ali se onda okrenuo Šarcu sa strogim i zapovedničkim glasom:
„~Ajde diž~ se. Dosta si se izležavao. Zemlja je okupirana, narod je u zbegovima, Turci hajluče a ti tu odmaraš. Da nećeš i doručak da ti donesem“, Marka je ponela njegova beseda, ali u duši mu nije bilo svejedno. Ipak, sećao se reči jednog očevog sluge o životinjama i zverovima – ne vredi da se izležavaju, gube snage i kopne, a da to i ne znaju. Pametan seljak, mislio je sada Marko, ali to verovatno važi i za ljude, posebno u naponu snage. Kukaju, zanovetaju, kao neke žene i starkelje a mogu volu rep iščupati.
„~ Ajde“, reče još strožijim glasom koji je odzvanjao u pećini, dolazio, odlazio, prolazio oko i kroz Šarca. Ovaj se mučio, ali Marko nije nameravao da mu pomogne. Moraće sam. Već je hteo da mu zapreti ovim atom, svojim sledećim saputnikom, kad se Šarac podiže, zajedljivo odgovarajući:
„Ih, kakvi ste vi Srbi, samo ratujete, za ništa drugo ne znate.“
Marku je srce bilo puno, mada se osećao prozvan, hteo je da odgovori ovom glupavom ali pronicljivom konju kada se pojavila vila, po svom beščujnom običaju:
„Dobro je oporavio se, a ti Marko, pokazuješ zavidne kvalitete vođe i lidera“.
„Lidera?“
„Moraš da učiš i strane izraze, ne samo turske, zatrebaće. Ti si budućnost i nada celog Balkana, svih onih koji žele da žive u miru i slozi na svojim ognjištima, i u znoju svoga rada. Da bi to sve postigao, moraćeš da sarađuješ sa mnogim strancima, a kako ćeš ako si neuk, kao ova dvojica ovde. Bićeš prinuđen da gradiš i inostranu, diplomatsku karijeru“, vila je konačno završila, dok se Marko češkao po glavi – šta to znači karijera i to diplomatska. S druge strane, Šarac je pokazivao svoju životinjsku stranu gurajući i grizući ata, koji je popuštao.

Ovo je rezultat prompta kojeg sam postavio Dekameronu. Postavio sam priču i tamo, ali će vjerojatno ostati neprimjećena, a meni se jako sviđa pa ju želim i ovako podijeliti s vama. Nadam se da će vam se svidjeti.
„Nema razloga da se ne sjećamo budućnosti. Dogodit će se, baš kao što se i prošlost dogodila. I baš kao prošlost, ne možemo ju mijenjati. Ali i dalje se mora dogoditi“, pokušat ću joj objasniti način na koji moj mozak funkcionira.
„Dakle, znaš što će se dogoditi danas, sutra, za godinu dana?“, upitat će me.
„Na isti način na koji ti znaš što se dogodilo danas, jučer i prije godinu dana.“
„Pa dobro, ne sjećam se baš svakog detalja“, zamišljeno će mi reći.
„Tako je i meni. To su jednostavno sjećanja. Neka su detaljnija, neka slabija, a neke stvari potpuno zaboravimo.“, nastavit ću s objašnjavanjem.
„Ali čudno je“, zbunjeno će reći. „A ne sjećaš se prošlosti?“, dovršit će misao pitanjem.
„Kratkoročno pamćenje me pomalo služi, ali ništa značajno.“
„Sjećaš li se što se jučer dogodilo?“
„Ne sjećam se“, razočarano ću joj odgovoriti.
„Ne znam, ne razumijem kako možeš tako funkcionirati?“
„Isto kao i ti. Ti ne znaš što će se dogoditi sutra, a ja ne znam što se dogodilo jučer. Ali sam ja prekjučer znao što će se dogoditi jučer, a ti ćeš preksutra znati što se dogodilo dan prije - sutra.“
Gledat će me blijedo. Kao da ima toliko puno pitanja, a ne zna ih pravilno postaviti.
„Gledaj“, nastavit ću utješno. „Shvaćam da je teško razumjeti, ali uistinu nema nikakve razlike sjećaš li se budućnosti ili prošlosti.“
„Kako onda s ljudima s kojima se više ne družiš? Kako održavaš uspomenu na umrle?“, upitat će me.
„Godinama prije sam shvatio da će to biti problem pa sam počeo voditi dnevnik upravo za takve slučajeve.“
„Kako si vodio dnevnik ako se ne sjećaš što se toga dana dogodilo?“
„Vodio bih dnevnik ujutro, kad se probudim, i pisao o danu koji slijedi.“
„Sve to zvuči…“, neće dovršiti rečenicu, samo će odmahivati glavom i rukama.
Ja se neću ubacivati u njen tijek misli. Dozvolit ću joj da probavi sve te informacije i bez ometanja ih posloži na odgovarajuća mjesta u glavi. Ustat će s poda na kojem ćemo sjediti i hodati po romantično osvjetljenom stanu. Poput profesora Baltazara.
Razmišljat će, ali se neće uzrujavati.
Konačno će se vratiti na pod, pogledati me i nastaviti s razgovorom.
„Znači li to da možeš mijenjati budućnost?“
„Ne mogu“, odgovorit ću joj.
„Kako ne možeš?“
„Možeš li ti mijenjati prošlost?“, uzvratit ću joj.
„Ne mogu“, razočarano će odgovoriti. „Ali, ako znaš da će ti se dogoditi nešto loše, zar ne možeš donijeti drugačije odluke? Promijeniti tijek događaja?“
„Budućnost koje se ja sjećam je prošlost budućeg mene. Prošlost se ne može mijenjati. Izbori i odluke koje ću donijeti su već doneseni, već sam odlučio o svemu.“
„Dakle, ako znaš da ćeš sutra imati prometnu nesreću jer si nekoga na cesti obilazio, ne možeš odustati od obilaženja i spasiti se od nesreće?“
„Ne mogu. Ako odustanem od obilaženja, znači da je to budućnost koje bih se sjećao. Tada više ne bih znao da me čeka prometna nesreća ukoliko se odlučim na obilaženje – jer se ona nikada ne bi dogodila.“
„Nema mi to smisla“, bit će pomalo frustrirana.
„Tako sjećanje funkcionira. Ti se sjećaš samo jedne linije svog života. Odluke koje si donijela ne možeš promijeniti. Kada bi netko mogao gledati tvoju prošlost kao film, sve bi se odigralo uvijek jednako. A i kada bi mogla promijeniti određene stvari u svojoj prošlosti, onda se više ne bi sjećala originalne odluke. Bez obzira kako odlučiš, uvijek možeš znati samo jedan ishod.“
Opet će stati. Sada razočarana i ljuta. Ne na mene, ne na sebe, nego na nešto nedefinirano, nešto općenito, neopipljivo.
„Dakle“, oprezno će nastaviti. „Ne postoji slobodna volja?“
„Sve izbore koje si ti u svom životu donijela, donijela si svojom slobodnom voljom, zar ne?“
„Tako sam barem mislila dosad!“
„Što se sad promijenilo?“
„Pa upravo si mi objasnio da je budućnost u potpunosti zapisana, da nemamo utjecaj nad njom i da ju ne možemo mijenjati!“
„Nisam to rekao. Sve odluke koje donosimo su naša slobodna volja. Jedina je razlika između mene i tebe ta što ja već unaprijed znam što ću odlučiti, ali više ne znam koje su to odluke koje su me kroz prošlost dovele u ovu situaciju u kojoj sam danas.“
Pokrit će lice rukama i duboko disati.
„Jesi li dobro?“, upitat ću ju.
„Jesam, samo…“
„Znam. Usrano je“, pokušat ću ju utješiti.
Ona će maknuti ruke s lica.
„Zar tebe to ne frustrira? Kako se nosiš s time?“
„Tako mi je oduvijek. Meni je ovo normalan život, ne znam za alternativu, nemam s čime usporediti.“
„Jesi li ikad išao na neke preglede ili neke testove?“
„Ne znam“, nasmijat ću se.
Ona će vratiti ruke na lice od neugodnosti.
„Čekaj, a kako onda znaš da si vodio dnevnik sve ove godine?“, pitat će gledajući me kroz prste.
„Imam podsjetnike koje čitam svake večeri prije spavanja. Nešto kao najbitnije stvari iz prošlosti.“
Malo će razmisliti o tome pa zaključiti.
„Dakle, sjećaš se da ćeš danas navečer pročitati taj podsjetnik u kojemu to piše pa mi zato sad to možeš odgovoriti?“
„Upravo tako!“, ushićeno ću joj potvrditi zaključak.
„Ali i dalje moraš pročitati taj podsjetnik danas, iako već znaš što piše u njemu?“
„Tako je!“, pustit ću ju da nastavi zaključivati.
„Jer ako ga ne pročitaš navečer, sad se ne bi mogao sjećati što ćeš pročitati. Dakle, ne bi mi ni znao reći ništa o dnevnicima!“
„Točno tako!“
„Jebeno!“, dubokoumno će završiti tijek misli.
Tada će se malo opustiti i zagrliti me kako bi se u potpunosti smirila. Bit ćemo tako zagrljeni neko vrijeme.
„I kakva je budućnost?“, upitat će me ne popuštajući s grljenjem.
„A ono, sjećam se isto kao i ti prošlosti. Ovih događaja u najdaljoj budućnosti se gotovo uopće ne sjećam, osim ako nisu neki drastični koje ne možeš zaboraviti. A i ovako, iz dana u dan, nemam fotografsko pamćenje, sjećam se samo onoga što je ostavilo neki utisak na mene, što mi se urezalo u pamćenje.“
Polako će popustiti grljenje. „Ima li nekih stvari koje su ti se urezale u pamćenje?“, upitat će me.
„Naravno da ima.“
„Možeš li mi reći?“
„Reći ću ti kad bude vrijeme za to, bez brige.“
Neće biti zadovoljna tim odgovorom, ali će se pomiriti s njim.
„Znaš li kad ćeš umrijeti?“
„Ne znam točno vrijeme, ali i nemam baš neka sjećanja o tome tako da pretpostavljam da je daleko i da će biti neka iznenadna smrt. Ustvari, nisam ni siguran mogu li se sjećati vlastite smrti. Jer ipak, mogu se samo sjećati života. Tako da bi pravo pitanje bilo - koje mi je najdalje sjećanje koje imam i je li mi to možda i zadnje sjećanje koje ću imati.“
„Želiš li uopće pričati o tome?“, nježno će me pitati.
„I ne baš.“
Složit će se s time i vratit ćemo se grljenju.
Noć ćemo provesti skupa. Bit će nam predivno. Spavat ćemo zagrljeni u toplome krevetu dok će prvi zimski snijeg padati po krovovima zgrada.
A nakon što se sve zabijeli, prije prvih jutarnjih tragova svjetlosti, tlo pod gradom će zadrhtati.
Drhtanje će postajati sve jače i jače te će se naša zgrada ljuljati.
Zidovi i prozori će početi pucati dok će se namještaj po stanu nasilno prevrtati.
Probudit ćemo se oboje u strahu.
Ona će mi skočiti u naručje te ćemo zajedno pokušati pronaći zaklon ispod masivnog stola u kuhinji.
Ali drhtanje tla će biti sve intenzivnije i konstrukcija zgrade neće izdržati tolike deformacije.
Sve će se početi urušavati.
Gomila prašine će se podići dok će se beton odvajati od armature.
Unatoč nezamislivoj buci, mi ćemo čuti samo muk.
Ona po zadnji put u svome životu.
Ali prvo mi mora pokucati na vrata.
​
Kao u uvijek, priču možete pronaći i na HappyHarry blogu koji je ovog tjedna imao rekordnu posjećenost! Yay!

Jučer sam jednom dečku na "poziv upomoć" post odgovorio da sam otac devetnaestogodišnjeg samoubojice, da stvari nisu baš takve kakve se njemu čine i da mi pošalje privatnu poruku, da popričamo. Dobio sam šokantno velik broj poruka raznih mladih ljudi koji se osjećaju očajno. Ja nemam ni fizičkog ni emotivnog kapaciteta adekvatno odgovoriti svima, a ne želim baš ne učiniti ništa i pustiti mlade ljude da se okolo ubijaju jer je meni teško pa ne mogu s njima razgovarati. Otud ovaj post.
Neću ići u previše privatnih detalja jer ne želim raditi spektakl iz nesreće svog djeteta, moje nesreće i muke svih nas koji smo ga voljeli, ali ću reći dovoljno da si možete pomoći. Ne mislim dalje se uključivati u daljnje diskusije, jednostavno nemam snage. Svaka minuta mi je borba i ovo je sve što ćete dobiti od mene.
Zajednička crta svim ljudima koji mi se javljaju, a i mom pokojnom sinu, je osjećaj neadekvatnosti. "Nikad od mene neće biti ništa", "svima bi bilo lakše da mene nema", "nikad ništa što napravim nije dovoljno", "ja nemam budućnost" i slično. Takva razmišljanja vrlo su česta u godinama adolescencije i mladenaštva. Fiziologija mozga ljudi u tim godinama je takva da u kasnijim godinama, a u potpuno jednakim okolnostima, nećete tako razmišljati. Kod većine je tako, kod nekih malo manje, kod nekih izrazito jako. Može čak biti fiziološki ili psihološki poremećaj.
Takve misli se češće javljaju u situacijama visokog pritiska, npr ispitni rokovi, matura, nesretna ljubav... tad se mladi "tješe" mislima o samoubojstvu, planiraju itd.
Zbog takvih emocija mladi ljudi izmišljaju "lažnu logiku". Lakše im je prilagoditi logiku emocijama (pa makar nemalo smisla) nego prihvatiti da to što osjećaju možda postoji samo u njihovoj glavi.
Vaši roditelji vas vole takvima kakvi jeste. Razlog zašto vam postavljaju ciljeve koji su vam naporni je zato što vas žele potaknuti na to da budete bolji sami sebi i sutra sretniji u životu, ali vas vole točno takve kakvi ste danas. Voljeli bi vas i kao glupe, kljaste, narkomane ili kriminalce. Roditeljska ljubav je bezuvjetna.
Roditelji, a ni prijatelji, možda ne vide kako se osjećate. Moj sin je bio okružen s puno ljubavi i pažnje, puno posvećenog vremena, direktnog govorenja da ga volim i zagrljaja, ali takve geste on je tumačio kao "eto, toliko se trude oko mene, a ja ništa od toga nisam zaslužio", i onda se napucavao sve dublje i dublje. Većinu njegovih stvarnih misli znam sa pokupljenih postova s Reddita, čak i s lažnih i pobrisanih accounta. U stvarnosti se doimao kao donekle mrzovoljni tinejdžer, s problemima koje ima i svaki drugi, ali u prosjeku sretan i ispunjen, s britkim humorom. Ni na milijun kilometara nisam sumnjao. Sad sam naučio da, ako je samoubojica dovoljno pametan, ni psiholozi ni psihijatri u svojoj obitelji ne mogu prepoznati znakove.
Sad kad sumiram i razmišljam unazad, vidim znakove. Ali u masi svakodnevnih informacija, od kojih je većina pozitivna, a i kako sam bio u različitom mentalnom stanju nego on, nisam to mogao prepoznati.
Vaša braća i sestre nisu zamjena za vas. Roditelji vas neće lakše prežaliti jer oni postoje. Zapravo, roditelji će zauvijek osjećati krivnju što vas nisu spasili, nikad si to neće oprostiti i nikad ta rana zacijeliti neće. Vaša braća i sestre će, ovisnosti o dobi, ili biti zapostavljeni jer roditelji neće imati emotivne snage za njih, ili će se osjećati krivima jer su oni živi, a vi niste. Većina brakova, nakon što djete umre (bez obzira na razlog smrti) se raspada. Jer su rane roditelja preduboke, jer je previše samooptuživanja i međusobnog optuživanja.
Bakama i djedovima se zdravlje potpuno raspada nakon smrti unuka, s potencijalno kobnim posljedicama.
Većina očeva se odaje alkoholu i uništava se dok se konačno ne ubije, što dođe relativno brzo. Kad piješ je lakše. Većina majki hoda po cijele dane između crkve i groblja i postaju one vrane u crnom koje znate viđati, dok jednog dana ne ustanu iz kreveta.
Bol zbog smrti djeteta je krvareća rupetina, koja je daleko gora od bilo čega što vas možda sad muči. Užasno je teško izvući se iz toga, treba puno motivacije i stručne pomoći. Oni koji to prežive ostaju zauvijek kljasti i oštećeni, nesposobni za prave emocije. Samoubojstvo ne ubija bol, samo je sebično prebacuje nekom drugom.
Ako imate suicidalne misli, tražite pomoć. Jasno i eksplicitno, bez uvijanja. Od roditelja s kojim ste bliski, od psihologa. Tražite prijatelja da vas odvede psihologu ili nešto, ako ne možete sami. To što osjećate nije stvarno, vaša psiha i fiziologija se igra s vama. I ne možete kroz to sami. Vucite za rukav ako treba, ali tražite pomoć.
Moj sin nije. A ja bih vrlo rado da sam ja mrtav, a da on oživi, kad bi to moglo. Da mi je došao reći, zaustavio bih svijet i okrenuo svemir, samo da njemu bude bolje. Ali nije, jer nije shvatio da nije u njemu problem i da nije kriv. A ja ću se zauvijek gristi što nisam vidio, shvatio, pomogao... ali nazad više nema.
Eto, ako ovo pomogne jednom od vas da si ne stavite omču, ne skoči pod vlak ili nešto slično, ja sam svoje napravio. A sad idem nazad u svoje filmove u glavi. Klinci, želim vam svu sreću ovog svijeta.
Edit: vidim da ima nekih dilema, pa da pojasnim. Postove na Redditu sam čitao nakon sinove smrti, da shvatim što se desilo. Iščupao sam što trebam čitati iz njegovog browser history-ja. Nisam suludi zaštitnički roditelj. Dapače, iako je studirao u gradu u kojem živimo omogućio sam mu da živi kao podstanar, da se osamostali i ima mir. On je određivao tempo kojim ćemo se viđati, ja sam uvijek bio za, uglavnom ručak vikendom i čuli bi se koji put u tjednu. Svaki dan pokojaporuka. Više manje prosječno studentski. Dapače, sad mi je žao što ga nisam "špijunirao", možda bi sad bio živ.

Dogodilo se u trenutku panike. Iz trenutka panike, rodila se znatiželja. Zatim žeđ, koju ne možeš utažiti, tražiš još. Žeđ se sirila cijelim tijelom, više nije dovoljno usnama tražiti spas. Žudnja nas je odvela do točke nepovrata. Lebdjeli smo iznad. Ne znam kako se osjećam; fizički dislocirana, mentalno poljuljana, emocionalno oštećena i seksualno dezorijentirana. Cilj ne bira sredstva. Prvobitni plan 'whatever it takes da luđakinja odjebe' je uspio.
Napokon! miris stana. Napokon neki doživljaj komfora. S nogu, izuvam se iz plavih starki oronule kišom. Teško idu kad ih ne odvezeš, ali ne odustajem. I čarape su mokre. Kad je već sve krenulo nizbrdo, ne bih se čudila da si uganem gležanj dok skidam starke. Opet.
"Nije zajebancija" rekla sam sama sebi. Sjela sam na pod i oduzela tenisice i čarape. Ja sam se dobivala na podu još barem neko vrijeme. Nije mi još rezonirala situacija s njom. Noge su mi bile ledene. A i bubrege ću pre'ladit. Baba se okreće 2 m pod zemljom.
"Kakav kurčev dan" mrzovoljno se zabavljam komentirajući na glas "I šta joj to znaci 'treba vremena'? podrugljivo ću
"Nabijem je na tri krasna" pričam sama sa sobom. "Tako mi i treba, 'ko me jebe! Pa možda bi se i jebala da sam birala muškog, ovako jedino u mozak draga moja, jebanje alla femme" svadim se sama sa sobom.
"Jebem ti ženski rod. I muški!" mrzovoljno dolazim do zaključka.
Kazu, tko psuje zlo ne misli. Psovanje je svojevrsna umjetnost. Volim kad čujem dobru. Doma su me uvijek kudili, jerbo žensko sam, nije lijepo čuti kako psujem 'ko kočiijaš. Kao i svakog umjetnika, rekoh da me ne razumiju. Tek ce shvatiti kad bude prekasno za mene, ili njih. Tko preživi, pričat će.
Izvadila sam mobitel u nadi da ću skrenuti misli s nadolazećeg kaosa u glavi koji nestrpljivo vreba iza ugla okrugle sobe u kojoj umovi postoje. Go big or go home. Nema, moram ja po 15-ti put citati nedavne razgovore. Moram izjebati preostalo moždanih vijuga što ona nije dovršila.
Pokušavam skužiti gdje je bio taj breaking point. Ne vidim ga. Mora biti, uvjeravam se, gledam situaciju s paklenim zarom u ogledalu duše.
Sad već utrnulog najvećeg mišića i paraliziranih nogu sjedim u obliku upitnika s upitnikom iznad glave promatrajući isprazan razgovor medu nama.
vrrrbrrr --dolazim—stiže poruka lika kojem treba pomoć
--kad?-- odgovaram pitanjem ne pomaknuvši se uopće
-- ubrzo -- poručuje. Fak. Ne volim nedorečena vremena. Ubrzo, trebam vremena, sad ću. Koliko brzo, koliko vremena, kad ćeš? Picka joj se zgadila.
Ustajem, pokušavam bar. Noge su mi želatina, bojim se da ću precvikati u koljenima. Dižem se, jedva, prilijepljena uz zid. Cirkulacijska vojska živčanih mrava marširala je pohod na moja otupljena osjetila. Trijumfalno nastavljaju dok ne osvoje sve pred sobom. Svakim pokretom prolazim pakao agonije i smijeha.
Stignem se otuširati prije no Hrvoje dođe. Njegovo 'uskoro' je koliko mu treba doci od njega do mene, autom 10 minuta. Pretpostavljam da je čekao potvrdu da krene. Otpustila sam remen i rasteretila, teret traperica koje su nosile dan. Teške 'ko cijela godina. Grudnjak ne nosim ako ne moram. Imam debele slojeve odjeće.
Čula sam kucanje. Vrijeme za mene je stalo. Klinički mrtva gledam u vrata, koja čini mi se, nose 'Pundoor' ime; treba ih samo otvoriti. Sablasno se pokušavam održati prisebnom humorom niske potražnje.
Uzimam duboki dah i na prstima se dogegam do špijunke koju najnježnije ikad otvorim. Tresem se kao vibrator, živci trepere. Sve i ni jedan scenarij mi prolaze kroz glavu. Ne znam kako je to moguće.
Hrvoje! Nije imao bradu. Nema čuvene brade! Nešto ne stima.
"Br' si" procvokocem brzinski skrivajući se koliko toliko iza vrata.
"Da" odgovori bezvoljno. Nešto ne stima, 100%! Projurio je u dnevni.
"Nema 10 minuta da sam došla doma, samo da se presvučem" zvučim kao je situacija sasma normalna.
"KOLIKO RABI?" Nadovezujem se iz sobe.
"SVE" čuje se iz dnevne. Neuobičajeno za njega, ali okej. Ne zamaram se previse dok oblačim ciste materijale na prljavi omot duše. Našla najmasivniji par čarapa, one s mekanom podstavom i odlazim u dnevnu.
Nisam cijeli dan bila u stanu. Primjećujem da svaka soba drugačije mirise. U spavaćoj mirise na nju. Živcira me. I ta pjesma, također. Uzimam vagu, i sjednem do njega na kauč.
"Koji ti je to kurac?" Upitao znatiželjno
"Vidjet ces kad ga izvadim" odgovaram i samozatajno vadim iz utrobe čarapa aluminijske loptice. Faca mu je poprimila nove upitnike.
"Pa odličan je plejs za zbuksat, reci da nije?" retorički napokon odgovaram.
"Imaš ti pravo. Znaš da sam te stalkao danas?" Nonšalantno ce
"Samo danas?" Upitah dignuvši obrve u pseudonevjerici.
"Hah" kroz nos će "Da, danas. Imao sam situaciju jednu. Neka luđakinja me progoni pa--" ne volim inače upadati u riječ ali mi vrag nije dao mira
"Pa si onda ti mene morao?" Ozbiljno - kroz salu upadnem. Kazu da u svakoj sali ima i pola istine. Zaista nisam u formi za ljude danas.
"Jebiga" u bradu si gukne.
"Zapravo, došao sam jer ne znam bolju osobu od tebe da mi pomogne." značajno raspoloženije nastavi. Ovo ce biti zanimljivo, misli su mi se začule.
"Luđakinja me doslovno prati u stopu. Izašao sam van s 3 različite jakne i rotirao ih da bi joj zgiljao. Čekao sam te u haustoru zgrade prekoputa. Riba je poremećena. Ustanova svoje kategorije." kucajući prstom o glavu priča dojmove.
Pričao mi je nešto o toj, ako je to ta. Na početku sve buci muci, sad cvili mile. Upoznali se na Thunder-u. Ja mu lijepo rekla koliko para toliko muzike. Rek'o zna on to, ali zbog 10, 15 kuna muzike neće propast. Krenula sam frljit filter nakon sto sam mu spakirala bonkije iz čarapa.
"Doobro... i šta ti ja trebam glumiti - azil?" Upitala sam pokušavajući shvatiti svoju ulogu u njegovom planu.
"Došao sam do zaključka da mi treba neki dugoročniji plan protiv luđakinje" govori on mrveći na prste
"Samo mi reci je l' vrijedilo tih 15 20 kuna svirke?" ne znajući ako će me shvatiti. Nije. Nema veze. The moment is gone. Sve je spremno za rizlu.
"Ali vidiš, nije losa ideja" složim pošteno facu. "Na koju briju si mislio?" Upitam ga dižući se s kauča do kolekcije ploča koje su na desnom susjednom zidu. Sjetila se iskoristiti kišno vrijeme - daje poseban šmek slušanja
"Pa zato tebe trebam. Uvijek brainstormas neku ideju, rješenje, plan." Mirisao je masne hrapave prste koji mirisu na hedove.
Imam bas raznih ploča, od nekih kupljene na blef, do nekih kojih me strah otvoriti koliko su mi dragocjene. Najdraža mi je kolekcija singlića. Shvaćam da sam poput tih pjesama na ploči. Puštam neku kupljenu na blef, pa šta bude beat je, uz kišu, još bolje je.
"Da, ne znam -- sori" provlačila sam se nazad do mjesta "morat ćeš mi dat malo vremena da zakuham. Sjednem i kao da je netko otvorio ventil inspiracije. To je to!
"Koliko si spreman ici do kraja, ajmo reci?" Pervezne li situacije, ližem rizlu i istovremeno molim boga da me ne shvati kao provokaciju.
"Šta god je potrebno, samo da sjaše - reži, farbaj - briga me, obrijao se već jesam." milovao je uspomenu brade.
"Jebote, Thunder. Pa jeb'o te otac presveti na veliku gospu, thunder - munja - munjena! 90 kila KONJINE kud to nisam ranije skužio" Gunđao je u renesansnom trenutku.
"Imam ideju!" govorim u dimu dok mu šaljem thc štafetu.
Pitao me očima kakvu.
"Preobrazit ćeš se u kukca!" smijem se sama sebi. "Ne brini se--" primam mu ruku na podlaktici, osjetila sam trzaj "--bit će kafkasticno!"
Svako toliko me zvukovi prometa podsjećaju da postoji svijet van ovih zidova primaće sobe. Danas, ovi zidovi su doživjeli svijet kakvog neće naci vani. Mjesečina pozdravlja friško obrijano lice usnulog života koji će se ujutro probuditi uz mene. Noktima prolazim kroz svježe ošišanu kosu, budi nedovršene uspomene iz mene. Spava rukama razapetim iznad glave. Miris sobe me podsjeća gorak okus u ustima nečeg sto te ne osvaja na prvu. Gasim još jednu cigaretu prije spavanja.

Tamno je. Ništa se ne vidi, jedino po sluhu možemo shvatiti gdje smo to. Čujemo motor od auta kako se polako gasi, krčkanje kamenčića pod gumama, hitro otvaranje i zatvaranje vrata i glasove dviju osoba. Glasovi se čine muški, otprilike početkom do sredine dvadesetih godina, oba dva su nervozni, što se čuje prema tonu glasa i brzini koraka.
MUŠKARAC 1 - Fak, fak, fak, fak, fak fak, fak!
MUŠKARAC 2 - Tiho budi, netko će nas čut.
MUŠKARAC 1 - Ma tko bi nas čuo, u sred ničega smo!
MUŠKARAC 2 - Svejedno, ne diži glas.
Čuje se slabo zveckanje ključeva i zvuk otključavanja. Odjednom se pojavi svjetlo. Vidimo sjene dva muškarca, RENE (M1) i KRIS (M2), oboje su odjeveni u crno sa kapama na glavi, face se ne vide pod ovim slabim svjetlom. Naša točka gledanja je žablja, čini se da smo u gepeku. Iza dva muškarca je jedno jedino ulično svjetlo a oko toga se čini da nije ništa osim drveća. Čim se gepek otvori, Rene se prima za glavu, a Kris zuri u gepek sa mirnim strahom u očima.
RENE - Oh, Kriste! Oh, Bože, jebem ti sve...
KRIS - Ne deri se--
RENE - Kak da se ne derem! Nikad nam se ništa ovakvo nije desilo. A ja sam kriv za sve. Nismo ga trebali ponjet sa sobom, trebali smo ga ostavit i otić.
KRIS - Ne, trebali smo nešto napraviti. Nismo ga mogli ostaviti jer bi ga našla murja, a znaš da tvoj striko ne voli murju.
Rene zastane na trenutak, da pohvata misli kroz neugodan povjetarac noći i hladovinu svog mokrog znoja.
RENE - Ali ja sam kriv--
KRIS - Ne, ne, ne. Nisi ti kriv. On je potegnuo na tebe, ti si obranio--
RENE - Ja sam mu provalio u stan, Kris! Ja sam kriv! On se branio od mene! On se branio od dva debila koja su mu upala u dom!--
KRIS - --Oke, oke, oke. Smiri se. Smiri se, molim te. Vidi, bit će sve oke, Smislit ćemo nešto.
RENE - Š-što?!
Kris promisli na tren i onda kroz mirne riječi pokuša objasniti Reneu plan.
KRIS - Uh... oke, ovako... ostavit ćemo ga kod tebe u garaži, samo dok ne shvatimo što ćemo dalje s njim!--
RENE - --Ne, ne, ne, ne! Neću da on kod mene bude! Neću!--
KRIS - Bi ga ti radije htio opet nositi kroz hodnike u zgradi!? Sa susjedima na svakom prokletom katu?! Jer tako je kod mene! Ti si u kući u mirnoj ulici, kod tebe je bolje ga ostaviti... vjeruj mi.
Rene pogleda u oči svoga druga, razmišljajući o njegovim riječima. Na kraju kroz lagano drmanje glave progovori.
RENE - Ne želim da dugo bude tamo. Jedan dan.
Kris položi jednu ruku na vrh vrata gepeka a drugu na rame Renea.
KRIS - Neće dugo, obećajem, ali moramo krenuti odmah, u redu? -- U redu!?
RENE - Da, da... u redu.
Kris da svoj zadnji pogled gepeku prije zatvaranja.
KRIS - Fak.
Kris zatvori gepek.

Oduvijek sam bila takva, stalno sam šutila u društvu i drugi bi me stalno pitali "a zašto si ti tako tiha"... Otkad sam krenula na faks malo sam se poboljšala, ali i dalje u grupi ljudi najčešće šutim, tu i tamo nešto prokomentiram. To me baš živcira jer znam da ljudima to smeta, a ne znam kako to promijeniti pa nakon svake kave razbijam glavu zašto nisam više pričala.
Najveći problem je što kad sam u društvu stalno mi se po glavi motaju misli ono šta da sad kažem, ajme prošlo je već 10 minuta da nisam riječ rekla, sigurno misle da sam ovo da sam ono... I naravno da onda ne mogu normalno komunicirat kad sam prezauzeta analiziranjem svake rečenice. Inače mi nije problem upoznat se s nekim, pričat na telefon itd pa ne bih rekla da imam neku socijalnu anksioznost, vjerojatno mi je samo previše stalo do tog šta drugi misle o meni pa ne mogu bit opuštena u razgovoru. Npr prijatelje na faksu sam odmah našla i dan danas se družimo ali uvijek mi se to mota po glavi pa nisam baš bliska s njima dok recimo s frendicom koju znam cijeli život nemam tih problema, ni s dečkom (ali prvih godinu dana naravno ista stvar). S ljudima na poslu isti problem, družimo se svi, ali svi znaju da sam ja ona "tiha".
Ako imate neki savjet ili vlastito iskustvo pliz prosvijetlite me.

Pozdrav, zanima me da li ima ovdje neko ko je otisao u USA zivjeti i raditi kao programer? Kakva su iskustva i sanse za zivot i posao preko bare i kako ste se snasli?
Dosta razmisljam o odlasku van, nadam se da ima jos mnogo developera koji zele dati gas.
Da li bi ste isli toliko daleko u neke prekookeanske zemlje ili klasicno Svabija i nesto slicno unutar EU?
Btw, putovao sam vec u USA i na prvi pogled sva ocekivanja su mi bila ispunjena, ali to je sve iz ugla jednog posjetioca. E sad skroz je druga prica kada zivis i radis u toj zemlji, placas racune i postujes zakon, pa me zanima ako neko vec zivi i radi tamo, htio bih iz prve ruke da cujem iskustva.
I kada bi bili u situaciji da uspijete naci posao tamo, da li bi ste bili spremni preseliti se na skroz drugi kontinent i zapoceti novi zivot? Ovo pitam kao neko ko je jos u 20-tim godinama i nema vlastitu porodicu. Da li bi to bila dobra odluka za nekog ko jos tek stvara zivot, sta mogu dobiti i izgubiti (ovo je mozda malo preopsirno, ali eto)?
Trenutno imam oko 3 godine profesionalnog radnog iskustva kao developer i B1/B2 USA vizu.
Naravno, ovo su samo moje misli koje mi se vrzmlaju u glavi, daleko od tvrdih odluka. Ali definitivno zelim ici dalje sto se tice karijere, zivota, prilika i sl.

Dakle, dobio sam dozvolu da objavim pjesme gospodina Zlateca. Ima ih poprilično i jebene su. Uživajte.
Ne da mi se sad uređivati razmak između svake, kuži se gdje počinje nova po boldanom naslovu.
​
Moram pisati
-
Iz mene se mora cijediti znoj
Kosa mi mora rasti
I žile se propinjati
Moram pisati o sebi
Ako ne napišem
Razrezat ću tijelo
I staviti sve na stol
​
Stari i ja
-
Vežemo lozu
Nikog ne zanima
Što se igdje događa
On savija, ja vežem
Lozu slamaj polako
Od početka do kraja
Čuje se samo krckanje kosti
I huka vjetra
Razgovaramo o vukovima.
Jednom
Davno prije
Pojeli su čitave svatove
Smijem se u nevjerici
Ali dopuštam
Da me obuzme jeza
​
Ogled o tišini
--
Čujem disanje
Udaranje mora u stijene
Sigurno sam negdje na rubu
A nada mnom oblaci
Ona trči prema meni
Tu preskoči disanje
Nisam, nisam!
Hrapavo promumlja
I udari me mlitavom rukom
Vjerujem da nisi
Pokušavam
Ogled o tišini II
-
Pokušavam pobrojati zvukove
Disanje, perilica, centralno
Između njih tišina
Tihi šum u uhu
Podsjeća me na zujanje prije potresa
Prije no što zaspim
Razmišljam o sreći
O neradu, putovanju, jelima
Snimam trailer za san
Osjećam trzanje
Tu si
A dijeli nas ponor
Sanjaš prošlost
I ponovnu mogućnost izbora
Ogled o usamljenosti
-
U prostoru sam
Mašim se za cigaretu
Prije no što me itko odmjeri
Izmišljam neke situacije
Volim biti samozatajni junak
Usamljeni vuk na proplanku
Između žbunja i stijene
Pritom pušim osmu cigaretu zaredom
Imam grč u nozi
Mijenjam oslonac ili padam
Nasukao sam se na šank
I uzmičem pred ljudima
Dodirivanje me izvija
Taktički gledam u profile
Da ne izazovem reakciju
Igram na telepatiju
I ona nikad ne donosi ništa
Osim razočarenja
Ali i to je bolje nego klasičan odjeb
Završi već jednom
I proglasi me klinički mrtvim
Pušim devetnaestu cigaretu
I ispijam četvrtu pivu
Nisam ružan, ali sam
Usamljeno odbojan
Ne privlačim ljude
Igram se promatrača
Onog koji se jedva diše
I moli boga da mu se ne pripiša
Jer će izgubiti oslonac
Vatra
-
Dok u tebi gori život
Potpirujem ga
Imperativom stanja
Odbacujem taštinu
Slažem je u snopove
I spaljujem
Zabavi me
-
Reci nešto
Reci nešto lijepo
Smrt
?
!
Smrt je lijepa
jer je tiha
Ogled o tišini IV
-
Zatvorim oči da jasnije vidim tišinu
Sigurno je najbliže osjećaju smrti
A što ako zuji?
Krv teče u tišini
Bojim se prstima dirati prošlost
Ponovno otkriti oblik
Dimenziju koja me stavlja
Pred težak zadatak
Život u zasjedi
Vraćanje u djetinjstvo nema svrhe
Otrovan sam zbiljom
I ne vidim što me činilo sretnim
Bluz za budalu
-
Sve što vidim
Otužno je
Četiri bijela zida
I par egzotičnih slika
Vozio bih zid smrti
Ali to mogu samo pijan
Nasloniti se na plohu
I okretati do ormara
A onda stati
Imam mrlju na majici
Kad mi glava klone
Ona je moj svijet oko kojeg
Gradim tupost
Milese, ti si davež
Taj zvuk stremi ka tišini
Ta dosadna truba
Čini me glupim
Evo, podbočio sam glavu
I dlanovima pritišćem lice
Mogu tako i ostati
Biti trulo drvo
Ili pak spomenik
Na kojem suše veš
More
-
Nikad moje more
Ni korijeni moji umočeni u more
Ne znače da ga imam
More, ja te nemam
Ako kažem da si moje
Dignut ćeš val
I tvoji udovi pokazat će
Zašto sam jak na riječima
More, nikad moje more
Noćne moje more
Snovi o tebi
Imam i nosim u čaši
U zelenoj boci
Kao jeftino vino
I pijem te
A ti me utopiš
More, nikad moje more
Niti more drugih
Glad
-
Živimo na brodu
Koji vječno tone
Nosiš naramak algi
Da ti ispletem mrežu
I paziš da ne liči na omču
Prstima prelazim
Preko pukotina na licu
Grizem svoje rame
U svojoj krvi tražim okus tvoje
Val je stvorio galeba
Galeb je rodio ribu
Riba je mahnula suncu
I nestala u moru
Nas se to ne tiče
Mi žudimo za obalom
I stablima koja cvrče
Dok sjene leže pokraj
I škilje u nebo
Iako smo siti od nas
Još uvijek nas mori glad
Crno-bijelo
-
Stavila sam profilnu sliku
U crno-bijeloj tehnici
Da se ne vidi crvenilo na vratu
Muž me snažno uhvatio svojim šakama
Koje ponekad ne znaju stati od bijesa
On radi i ne priča mnogo
On radi više nego što treba
Ubija se od posla
On radi
Ponekad je grub
Stavila sam profilnu sliku
U crno-bijeloj tehnici
Više nisam tako mlada
Ponekad bih radije da je slika crna
Samo da se vide oči
One su još lijepe i njima zavodim
Netko će pasti na njih
Netko će htjeti da mu pišem
Sigurna sam u to
Stavila sam profilnu sliku
U crno-bijeloj tehnici
Crna kosa struji mi oko bijelog lica
Usne su blijede, sive, danas su baš mrtvački sive
Možda da povećam kontrast
I smanjim svjetlost
Ili da se još jednom našminkam
Jarkom crvenom
Zavodljivom jarkom crvenom
U crnoj-bijeloj tehnici
Ona postaje tamno siva
Živa, vampirska, tamna i siva
Ljubim te dok me gledaš
Ljubim ti vrat, bradavice
Trbuh
Stavila sam profilnu sliku
U crno-bijeloj tehnici
Želim svoj virtualni život
Izdići iznad lajkanja
I bezazlenih laskanja
Želim ga živjeti još jednom
Prije no što sjednem na klupu
U parku i duboko udahnem
Poza
-
Stojim kraj jezera
I sunce me napola obasjava
Gledam u daljinu
A ono što tražim u meni je
Valjda će se vidjeti na slici
Htjela bih vam pokazati
To što vidim u daljini
Žena
-
Sjela sam
Što sad da radim?
Razvalina
-
Ponekad me uhvati jeza
Kad naiđem na ljubav
Ne znam što bih sada s njom
Što bih s tim krhotinama
Nakon godina
Stoga ga odbijam
I kažem mu da je
Prokleto naporan
Zavidim ptici
-
Što može s visoka
Ocijeniti stanje stvari
Što može biti sama na nebu
Ili se u jatu, bez pitanja
Usmjeriti k istom cilju
Jedino joj ne zavidim
Što se ne može
Diviti samoj sebi
Dada sam napokon sama
-
Napokon me tišina voli
Daje mi da se smijem bez razloga
I ogledalo me voli
I meso me voli
I povrće me voli
I slika koju sam skrivala
Voli me
Osjećam ljubav
U svakom kutku
Gle, paučina mi šalje poljupce
I baca zvjezdanu prašinu
Ja sam sjajna zvijezda
Napokon me drže
Kao kap vode
Ležala sam u tami
-
Znaš
Ja sam jaka
Jača od nekih planina
Moji su se svjetovi
Rušili kao domino
I samo prvi još malo odzvanja
Jaka sam dovoljno
Da popušim u trenu ovu cigaretu
I pokažem ti vrata
Kad zažmirim
-
Noć će biti ista
Neminovna
Niti prijatelj
Niti izbavitelj
Noć će biti ista
Kad zažmirim sada
Noć će biti ista
Tmina ispod kapka
Sjećanja na ribe
-
Stojim na mostu čvrsto držeći ogradu
Valjda pokušavam uhvatiti tračak
Sjećanja na ribe
Čim ih pogledaš
One uteku
Sve je na svome mjestu
Koordinate su još uvijek iste
I mravi voze istom stranom
I žabe udaraju u površinu
I jastreb jedri pa se sruši
Sve se to miče, izvija
Baca i poskakuje
Pratim granu koja otječe
Davno sam pitao potok
Boji li se ušća
Strepi li od širine i mase
Boji li se virova i mulja
Boji li se mora?
Ne znam, rekao je
Ja sam samo put
Pitaj moju vodu
Prije zvonjave
-
Znam da mi ostaje još par minuta
Da provjerim stanje krutosti
Tražim jučerašnje čarape
U sobi, boravku, kuhinji
Ogledalce, ogledalce
Kaži mi koga ćeš danas
Baciti u depresiju
Iz tube cijedim produženi život
Ah, te sijede
U kojima se skriva
Četrdeset godina bescilja
Stenjem u nuždi
Rađam propalo dijete
I puštam ga na pučinu
Ako otvoriš frižider u 7 i 25
Možda te prosvijetli njegova svjetlost
I umjesto kože od slanine
Sjedneš u njega
Vani je kišovito
I vrane s grana vrište
A gle male kapi kiše
Čini nam se
Da te nema više
Umrla je sisata glumica
-
Ja sam je volio zbog velikih grudi
Iako su joj uloge govorile
O pravom talentu
Umrla je sisata glumica
Možda sam u njoj vidio mater
Ili neki psihološki sindrom
Možda želju za majčinim mlijekom
Punim slada
Umrla je ta žena
Ta koja je punila ekrane
I praznila samoću
Rođen
-
Iz ljubavi
Iz mržnje
Iz usputnog divljanja
Hormona
Rođen iz potrebe
Da se obožavamo
Tri generacije
Rođen iz neznanja
Iz vulkanske dubine
Iz probuđenog sunca
Iz topline zime
Rođen iz mraka
Prigušena svjetla
Rođen iz vode
I žilave zemlje
Rođen iz puke
Dosade
Slika
-
Slika na zidu stoji ukrivo
I ljudi na njoj drže se za ruke
(Kao na brodu koji tone)
Jezici im plave od sumraka
Dok s tmurnog neba pada sedef
Razjapljene čeljusti od željeza
Pjevaju borbenu o smrti
Nešto kao kršćani u pijesku
Nešto kao volovi u jarmu
Ovdje gdje sad stojim
Ruke mi trnu
Raspuštene, mlitave
I glava mi klone u mrtvi prizor
I trbuh mi zbori:
Idemo odavde
Ti ljudi nisu tvoji
Ne znaš ih i ometaš im
Teatralni kraj
Nisam nikada bio na Sardiniji
-
Jesu li ljudi tamo tihi
I imaju li sunce kad im treba?
Nisam bio ni u Sibiru
Svjetluca li tamo noć
Kao da si je razbio o pod?
Ni u Argentini bio nisam
Jašu li tamo nojeve
I tapšaju li ih kad se propnu?
Moram nešto poduzeti
Možda da ubijem oko
Utekao sam se samoći
-
Tražim svoj smisao
I mozgam što ću s njim
Meri je pustila glas
Kaže da letim, letim daleko
Bih, drage volje
Ali ja nisam lastavica
Ne znam sagraditi
Ni čvrsto gnijezdo
A i da odletim na jug
Ne bih znao
Jesam li ikad bio
Na sjeveru
Zidovi se ne zaobilaze
-
Mogu se razbiti
Mogu se rastavljati
Možemo se naslanjati na njih
I sanjati
Možemo crtati grafite,pišati po njima
Ili čekati da netko napravi vrata
Zidovi se ne zaobilaze
Oni su tu, surovo sazidani
Da ih krivimo do kraja
Ne razumijem se u ljubav
-
Do sada sam mislio da ljubav ne treba razumjeti
Onda sam se našao u gabuli da moram dvojiti
I pokušao je raščlaniti na faktore
Jebote
Ne znam riješiti taj zadatak
Ništa, prepisat ću od nekog kao i do sada
Tek kad nestade lišća
-
Sjetim se krošnje
I kako je strašno
Zelena bila
U trenutku bezizlaznosti
-
Režem nokte škarama za štof
Za novac mogu kupiti samo sebe jednokratno
Žrtve koje prinosim prilično su bezvrijedne
Pokušavam proći lišo i to me lišava vrijednosti
U izlogu
-
Postavljen kao skulptura čovjeka
Koji je uronio u sebe
Sjedim u izlogu i pijem kavu
Oči mi bljeskaju
Shvaćaju li ti narcisi da buljim u njih
Da ih promatram kao promatrač ptica
Da ih slikam, izvlačim život
I nanosim na papir
Starac koji se gega vidi svoju prošlost
Žena koja uvijek nakrivi šešir
Vidi samo refleksiju koja joj ne daje snagu
Da se suoči
Pijani poštar samo na tren baca oko
I vraća ga u duplju
On zna da je skeniranje života
Traćenje vremena
Odlazak
-
Iskrilo je kristalno jasno
Moje lice uronjeno u kometu
Zatvorio sam vrata
Nazdravio u sebi, bio van sebe
Na trenutak bio sam van sebe
I vidio to zgureno tijelo na pločniku
Odlazi
To lice puno kristala
Puno soli
Leći kraj tebe
-
Od svih težnji
Koje sam hranio nepovratno
Ostala mi samo ona
Da ću na kraju
Leći kraj tebe prozirne
Kad više ne možeš bježati
Slika
-
Ništa nije bilo
Tako čuvano i branjeno
Kao tvrdi kruv
Babe Mare
Ništa nije tako toplo
I uzvišeno
Kao spoznaja na grobu
Da ličim na nju
Putevi
-
Pustio sam tugu
Da je osjetiš kako te steže
Kao suha koža
Putevi koje izabiremo
Ograđeni su i ne vidimo se
A možda kročimo Istim smjerom
Putevi koje moramo izabrati
Ne bi li se prestali vrtjeti u krug
I padati licem u krhotine
Oblače naš
-
Koji jesi na nebu
Čas si bijel čas siv
Lebdiš i briga te
Ili da kažem
Jebe ti se
Tko je za što kriv
Stigme
-
Sjedim gol na betonskoj klupi
Mjesečina obasjava moj fetus
Sreća je poimanje
Kut iz kojeg gledamo na sebe
Da moram birati između vječnog optimizma
I pesimizma, izabrao bih jebe mi se.
Što me ne ubije ne znam ni da postoji
Sakrila sam perje ispod kože
Kaže mi vrana
Tako lakše prosjačim
I ode stružući drvenom nogom
Nagrizena knjiga otvara se
Gdje je meso najsočnije
Glođu me mušice, a ja ih tjeram rukom
Nije me briga
Odmahujem
Nije me uopće briga
Probam kažiprstom imam li oči
Ili sve što postoji usađeno je
Povučem za nos
Zatrubim koračnicu
Pa pređem dlanom preko koljena
Hladno je iznutra, a toplo izvana
Pitam se
Jesu li žile na rukama
Moje stigme?
Žena udara loncima
-
Dok muž nečujno prede
U blagoslovu internetskog džumbusa
Žena udara loncima
Frcaju iskre i pale se svjetla
Kako sam se zajebala
O kako sam se zajebala
U kori krumpira
Ne postoji izlaz
Ne otvaraj se više
-
Meso je puno spora
Preko zida vidim vrhove jarbola
Možeš li zagristi drvo
Nosit ću te na rukama
Derat ću koljenima asfalt
I kljucati vrane
Ne otvaraj se više
Zajedno smo lešina
Ali ima nade
Dok god vidim zastavu
I sunce koje se drži
Zrakama za obzor
Ne pokazuj kosti
Jer naivno mirišu
A lovci imaju nos
Za otvorene ljude
Prošlost nosim u džepovima
-
Zašivenu i tešku od savjesti
Htio bih svući kaput
Dok svira budnica ili himna
Htio bih izbrisati prošlost
Do nulte točke
Iz koje bi svaki korak bio sloboda
Kad bih mogao progutati amneziju
Ostao bi mi potpuno čist početak
Očišćen od stida i bojazni
Evo sad bih prišao ovoj ženi
I kupio sve čarape po deset kuna
A onda je poljubio u obraz
I rekao ti si moja
Izgubljena majka
Kad bih mogao progutati amneziju
Prišao bih djevojci kod sata
I pravio se da mene čeka
Oprosti što kasnim
Petica je u kvaru
No nema veze
Ionako do sada nismo bili
Jedno za drugo
Kad bih barem mogao
progutati prošlost
I ostaviti trag
U javnom wc-u
Odrastanje
-
Zid u tvrdim koprivama
Ne sjećam se tko je stajao uz njega
Držeći se rukom pijan i izbezumljen
Govoreći mi istinu o meni
Od kuće ostala je samo slika
Ponekad je vidim škiljeći u mraku
Vidim krov i gnijezdo ispod grede
Ljestve po kojima se penju preci
Jedan iza drugog
I u dugim razmacima nestaju
Taj što je stajao uza zid
To mora da je netko koga sam se bojao
Mora da je nosio lance
I zveketao u noći
Govorio je istinu o meni
O pustinji iz koje smo došli
O šumi iz koje smo izbjegli
O močvari iz koje smo vadili
Svoje kosti
Prstima je mrvio obojenu žbuku
Škrgutao zubima i hukao u lice
On je ubio konja
On je spalio gumno
On je tjerao mačke i pse
Razbio crno-bijeli ekran
I rasplinuo Indijance i kauboje
Taj što je stajao uza zid
Znao je istinu o meni
I kreveljio se
A onda se stropoštao u prašinu
I ja sam pljunuo na njega
Spavanje
-
Ta disanja su svud oko mene.
Izvlače žbuku iz zidova, pomiču kutove,
Premještaju noćna zbivanja.
Smrznute ribe
U epizodama indigo boje
Neprestano mijenjaju ritam disanja,
Čas se drže za vrh planine
Čas rone u pećini pod morem,
Čas pužu u sipkom pijesku.
Jastuk je mokar.
Dok oči poliraju kapke
Usne češljaju močvaru.
Zrak koji izdišem goni jedra
I brod juri u prošlost pa se vraća
Sa sjekirom u krmi.
Plutam u noći na splavu od tkiva
Koje nikad ne spava,
Samo usporeno struji.
Petlja
-
Na koju god bi stranu krenuo
Bio bi kriv
Djede
I zato si stajao na mjestu
Gledao u zemlju
I ponavljao
Da zemlja ne pita
Tko si
Samo traži da je hraniš
Rukama
Da joj prinosiš ustima
Znoj
Da je grebeš i gladiš
Zemlja prede i često zaspe
I tada sanja
A kad zemlja sanja
Ti si na pravoj strani
Tu na mjestu
S rukama u njoj
Svako jutro počinje nova igra
-
Stavljam tristo na jedinicu, a popijem x
Bilo je blizu
Kao kad stojiš na vrućoj obali
I od hladne rijeke dijeli te običan pad
Da barem iznenada udari vjetar
Psi plivaju, a i ne znaju da mogu
Hvatam misli
Uhvatim jednu i ne znam što bi s njom
Da je stavim na leđa i plivam
Dok iscrpljen ne potonem?
Nisam sastavljen od prvoklasnog materijala
-
Mnogi bi mi iščupali korijenje
I zasadili svoj nasad
Nalili u tankove krv koju nose
Plavu, aristokratsku, nobelovsku
Kakvu god
Drugačiju od moje
Nisam sastavljen od utjecajnog tkiva
Moji su imali šumu i prodali je
Pa kupili njivu
To je to što je ostalo
Nisam sastavljen od tih tvari
Kojima se pridaju portreti
Pišu hvalospjevi ili daju imena ulica
Čak bih rekao da sam sastavljen
Od prašine, znoja i prosječnog bitka
Da ne kažem govana
Glava na pladnju
-
Rodio sam se kao čovjek
Koji nije vrištao
I uzimao zrak
Rodio sam se bez žutice
Nisam grčio ruke
Nisam bio mokar
Niti imao kosu na čelu
Niti na tjemenu
Rodio sam se kao čovjek
Koji je već sjedio
U kutu sobe
I smišljao kako
Da ukrasi svoju glavu
Na srebrnom pladnju
I izloži je svirepoj buri
I jedini zaklon
Koji će ikada naći
Umrijet će neminovno
Prije njega
S rukama na tjemenu
S pogledom
Koji ga priprema
Kako da ukrasi svoju glavu
Da okrutni vjetar pomisli
Gle kurve
Mogao bih je ostaviti
Za kasnije
Snijeg je jasan
-
I tragovi su jasni
Polumrtvi glasnik
Kojem smo istrgnuli krilo zubima
a poruku ritualno spalili
Na oltaru ljigavo romantične ljubavi
S primjesom horora
Moji su zubi krvavi
Kao i tvoje oči
Mi jedemo sve što nam se
Nađe na putu
Da proglasimo našu prijevaru
Sigurnom od moralne dosade
Sunce
-
Kakvo je
Kad obasja
Da li zaiskri u glavi
I blagost te prožme
I tjeskoba prelazi u
Sjećanje
Kao svrabež u peti
Pa se izuješ i shvatiš
Da to je samo
Privid
98 % ništa
Riječi, riječi, riječi
-
Kad bih birao povrće u pjesmi
Nikad ne bih pisao o rotkvici
Ta riječ me smanjuje
Kao da mi je netko
Ispustio zrak kuhinjskim nožem
Zima
-
Trgnem se u mraku
Navikao sam na prazna prebacivanja ruke
Previše je tebe u snu
Jutra su stratišta upalih živaca
Od prvog buđenja već sam u redu za xanax
Puštam da priroda učini svoje
Drhtim
Netaknuta kava na stolu
Njen topli miris prodire u koprenu dima
I nadvija tišinu u stvarima
Spokoj nikad nije bio stvarniji
I okrutniji

Ustaljenost je neizbježna stvarnost mojih odnosa; kako prijateljskih, tako i ljubavnih, predstavljajući veći problem u potonjima. Naime, prijatelj uobičajeno ne prođe cijeli spektar emocija kad istakneš monotoniju i posvetiš se drugim stvarima.
Upoznavanje ide glatko, ljudi OBOŽAVAJU pričati o sebi. Zaljubljeni ushitreno provodite što više raspoloživog vremena zajedno, podijelivši, u trenutcima ranjivosti, svoje najintimnije misli; debilno se smijete golemom opusu internih fora, a u glavi se vrti:"Koliko smo si samo slični"...
Ali niste. Iako manje intenzivno, može se porediti s vraćanjem sjećanja tijekom mamurnog jutra. Konverzacije u kojima ste aktivno sudjelovali objašnjavate opojnim tvarima, jer kako drugačije objasniti interes za repetativne i detaljne izvještaje nečijeg dana.
Pričajmo o idejama, ne ljudima; zapravo manje priče općenito, nego više aktivnosti. Umjesto zdravorazumskog rješenja, to ispada hvatanje za zadnju slamku. "Nismo više oni isti", vapaj odjekne prostorijom, kao da se veze odvijaju u vakuumu.
Uvijek pozorno slušam. Zanimam se za različite stvari, pojedine proučavam intenzivnije, te volim kada me ljudi uvode u, meni dotad nepoznata, područja. Pogotovo kada okolo frcaju iskre dok strastveno govore. Ali opet se dogodi opisano.
Želim čuti vaša iskustva.
TL;DR: Lažne dubokoumnosti noći.

Grad
-
Cvijeće se rađa i umire u početku
I ptice se vraćaju u širokom luku
Ova zima
Topla je i tjeskobna
Odzvanja podne
Prolazim pustim trgom
Dok jato golubova izvodi programiranu piruetu
Čini mi se da te skriva u osi
Ili sam već dobro uronio u ludilo
Parkovi kriju leševe
Osjećam ih kad prolazim njima
Zato su klupe savijene
Vidim tvoje planove u svijetlom kutu mozga
Putovat ćemo dogodine na Kubu
Posljednji izdisaji Castra
Posljednji dašak posljednjeg vremena
Dugo smo se stapali
I postali jedno čija dva lica bezvoljno
Dišu u rutini
Kad kihnem odbacim svoje lice
I ti ga uzmeš i gledaš me mojim očima
Prestrašenim i zavidnim
Da, tu sam grlio noge ljubomori
i prinosio žrtvu
Tebe
Zabijamo se u nebo
-
U njive
U obzor gdje nas čeka kakav-takav dom
Sutra ću promatrati ljude u bujici
Nemam volje da ih spašavam
(Neka ih nosi njihova nada ili beznađe)
Zašto si se zalijepila u odraz u staklu?
Mislim da me kriomice gledaš
I pitaš se imam li izgleda.
Pogledaj me u oči
Trebat će ti samo tren da shvatiš
Da sam ljuska oraha u kojem je
Sve suho
I drveće bježi od mojeg staništa
Ne boj se pogledati me u oči,
Neću te ujesti
Samo prestraviti na tren
Nebo nas prati u stopu.
Ono štiti vlak do prve crte,
A onda se vraća s pokojom kapi kiše
Okreni glavu, skenirao sam ti uho
I svaku vlas.
Hoću vidjeti tu želju za prodiranjem
U moju intimu
Grad prokletih. Dosadno.
-
Vlak stoji i čuje se samo
Prigušeni žamor putnika
Oni ne poznaju misao u sebi
Čak i ovaj čovjek prekoputa
Čita nekog Šveđana
I riječi mu izlaze kroz nos
Ja sam više za klasični noir
Da se mene pita
Izbacio bih iz rječnika crno-bijelo
Čeznem za starim vlakovima
Čiji je zvuk kotača gušio lajavce
Misao u čovjeku
Ujeda kao bijesna osa
Ujede i nastavi sa zujanjem
Pa opet ujede
I tako neprestano
Dok ne izgubiš svijest
Lijeve i desne strane prozora
Uvijek gledaju u dva različita krajolika
I sunce kao da pripada samo jednom
(Drugom tek prodaje svjetlo)
Fokusiram naselje na brijegu
Te šarene crvotočne kockice
I osmjehnem se kao sotona
Nazvati neki grad gradom prokletih
Nije li to pretjerano
I dosadno?
Zujanje
-
Iako sam okružen
Mnoštvom slučajnih ljudi
Mene treba popraviti
(Počevši od samoće koju pijem
Tri puta po jednu dnevno)
Treba mi servis misli
Nisam pametan
Nisam pametan
Zaokuplja mi mozak
Neka nasumična pjesma
Nju ponavljam do jedne trećine refrena
Svakog trena
Pokušavam prijeći cestu
Ali me proganja pusta livada
Gdje vjetar šiba
I svija mi kosti i sve što vidim
Sivo je i crno
Sakupljam očima prizor
I sastavljam trošnu kolibu
Kao utočište
Stojim i shvaćam
Da samoća teži poniranju u rupu
Iz koje mi ponekad vire samo prsti
Kojima se grčevito držim za stvarnost
Ako ih olabavim
Možete me slobodno razapeti
Poslije čega neće biti nikakvog prijekog suda
Samo zujanje
Kad zaspim
-
Svaku stvar
I sve ljude
koje noćas vidim
Osudit ću na muku
I brodove koje more tjera
Neću pustiti u luku
Daj mi ruku
Pogledaj me i daj mi ruku
Iz mojeg sna sve bježi
Sve je izgnano
I nestaje u potmulom zvuku
Pogledaj me
Jebote
I daj mi ruku
Zatišje
-
U ponoć i trideset
Kad narod koji izumire
Već duboko ne sniva ništa
Tup je i tupo spava
Teško diše, gotovo beživotno
Vježba za neminovnu smrt
Od tjeskobe i škripca
U ponoć i četrdeset
Kad budi se mjehur
Starih ljudi
I oni ustaju
Kao zombiji iz grobova
Njišu se nad školjkom
I pišaju
U ponoć i četrdeset i dva
Kad teška ruka
Prekriva iscrpljenu ženu
I noga traži toplo
Utočište u bedrima
U ponoć i četrdeset i četiri
Kad perilica bolno zavija
I struja je jeftinija
I sve je jeftino
Prosto, nepostojano
I tiho
Kao zatišje između
Dva rata
​
Objedovanje
-
Isklesati čovjeka Pogurnuti automobil Nacrtati vranu Ogoliti grane Omagliti zrak Dozvati kočiju iz prošlosti Ispratiti topot kopita Prenuti se do vriska Uzdaha, uzvika Razliti kante boje Po kamenu, ogradi, zidu Pronaći vlažnu klupu Pronaći ženu u pauzi Ona mora držati obje ruke Na koljenima Mora imati šešir Mora imati naočale Mora imati kaput Od tvrdog štofa Mora vonjati na lavandu Na drveni ormar Na čajnik od porculana Na okrugle suhe kolutiće I mrvice sa stola Mora mirisati Na svadbeni srebrni pribor Kojim ćemo jesti sve ovo
Ljubav i zakonitosti
-
Nisam vidio ni cestu pa ni obrise ulice
Sve je podrhtavalo i treperilo I prolazilo pored
Činilo mi se da stojimo ja i Zemlja Ali i ona je otišla k vragu Čak je i Sunce bilo slabo Da stvari postavi po zakonu
Još malo nade polagao sam U neke svježe teorije Ali uzalud Antropocentričan sam bio Centriraniji od boga
I nije problem bio u statici Mogao sam takav stajati Duže od prvog eona
A onda sam shvatio
Banalno je svesti sve to Na ovozemaljsko Ušao sam u slijepu crnu rupu Koja odbija usisati I drži me na rubu Zvuči groteskno Ali ljubav i zakonitosti...
Nabije ih
Čestica
-
Razmotrim li situaciju U kojoj bih sam sebe začeo Dolazim do zaključka Da se neoprezno igram česticom I da ne znam što bi se Neočekivano zbilo I bih li se samozapalio Pokušavajući zorno vidjeti Taj autospolni akt (Kao kad tražiš Kraj prostora kojim se Širi svemir) Ako bih pak došao do Obrisa autocoitusa Nekog pohotnog Ali nejasnog gibanja Opasno bih se približio Onom čije ime Sa strahom spominju Ali ga se ne libe Opsovati
Na početku ulice
-
Na početku ulice žene Skeniraju prolaznike Kroz prozore, podbočene I mršte se kao da su Kineski psi Kao da im kožu nabire Ustajali prostor samoće Želi ih pritiskom istjerati van Da napokon zauzme položaj Fetusa i usne svemir Žene na prozorima Nijemi saveznici Njihove terminatorske zjenice Gledaju ravno Zapiljene u zid poprijeko Šire lepezastu koprenu Po određenim točkama spajanja I razmjenjuju čuđenje
Paralaksa
-
Izmještam se iz sebe I ne skidam pogled Sa sebe Kao motiv kojeg sam već sreo u izrazu Tako se najbolje smještam u prostor U kojem me čestice tebe Napadaju u valovima Želim se odaslati kao na dopu Tako da osjećam svaki trenutak Svaki foton koji mi prinosi Tvoju sliku i gradi mozaik Sve dok me čitava ne obujmiš I udahneš Želim da me hvata jeza Kada se promatram van sebe Takva da poželim da to je Netko stran Da ga prevarim Da postoji
Kroz staklo
-
Ne znam što da otresem Na papir, a htio bih Iščešljati riječi kao uši Da tapkaju po površini I da se odmah razilaze U gomilu smjerova
Čuo sam da je neki pjesnik Otvorio vrata svojim demonima Nakon što ga je ostavila žena I bjesomučno spominjao Ptice u parku, po krovovima Čak i u frižideru Ostarjeli moj čovječe To nisu selicež
Kroz izlog buljim u lutku Samo jednu, neodjevenu Staklo je masno Jer nabijam lice u njega Više ne znam Je li razlog to što sve manje vidim Ili si nanosim bol Čovjek u odjelu psuje Htio bih da je obučen Kao ljudi razapeti na križ I da samo miče donjom Infarktnom usnom I da mu se slina cijedi Dugo, dugo
vječnost
Nacrtao sam plan
-
Ako me dovoljno oduševiš Mogu ti napisati pjesmu Ili pozvati konobara da naplati Mogu čak i urlati viseći na koncu Da me pustiš da plivam po kanalu I zubima stežem celofan Nacrtao sam plan po kojem brišemo I pozadinu i krupni plan Ne vidi se, već je nevidljiv Dakle, uspio sam, nema nas Mogu saditi kućice po otoku I zvati ih mjestima dodira Oduševi me da ih ne sravnim Oduševi me dovoljno da se zagledam Kroz tebe i duboko zabijam putokaze Od pet i trideset do besvijesti Pusti da ja vodim
Anatomija gubitnika
-
Moj živčani sustav Moj endokrini sustav Moj krvožilni sustav Loše kvalitete I ovozemaljska Marion Koja me sastavila U nesavršena čovjeka Jer nije molila Za buduće i prošle grešnike Da me ostave na miru Kada rastem
Nije bila milostiva A ni onaj gospodin također Da me usprave pred nasiljem Koje mi je poremetilo Koštanu strukturu Bio sam dobar Bio sam podatan Svojim licem, glavom i kožom Bio sam plod Unaprijed osuđen na neuspjeh I male stvari
I taj otac koje je bio Zapamtio sam mu ime Zarad njegove volje Nikad nisam vozio Njegov novi auto
Anatomija gubitnika 2
-
Kad bih prodavao rabljenog sebe Ljubav bi stavio kao udes Malo voljen, prva ljubav bezuspješna i jednosmjerna Ostale plod mašte Možete ga rastaviti u dijelove Neupotrebljive noge zbog uzaludnog stajanja Ruke deformirane, savinute u prazni zagrljaj Naborano, netaknuto tijelo Mozak sklon patološkoj patetici Oči ispale, razlog nepoznat Registriran kao samotnik Beznadno zacementiran za šank Iza kojeg mu se ceri konobarica na tringelt
Anatomija gubitnika 3
-
Ruke koje gledam Položene na stolu Pune su rasjeda Debeli, okamenjeni prsti I čelični nokti
Promatram sijede vlati Nekad čekinje Na mreškavoj koži Punoj znakova Da vrijeme suši Erodira, razara Nosi mrtve čestice Izdiže žile I daje im sve tamniju boju
Ruke koje gledam Više nisu moje Ne marim za njih Često se i pitam Gdje su one Kojima sam prolazio Kroz guste lasi I grabio hladnu vodu Prema licu
Na trosjedu (Anatomija gubitnika 4)
-
Novi je i mek Moj trosjed
Da ne uzburkam ravnodušnost Na njemu dišem polako I promatram nadimanje Pražnjenje trbuha To me još više tjera u zen
(Negdje sam kao mali čuo I to je bila jedina istina Da trebam disati prsima Ja sam ih oduvijek širio Kao da ću poletjeti Sad dišem na trbuh Nemam živaca za okovana pluća)
Promatram to oceansko more Amplitude ogromnih valova Ogromnih i sporih Ispod njih se jedva čujno kreće Nešto nalik lemuru
Moj udobni trosjed Njegov je kumir
Više ne sanjam
-
Moj trup čvrsto leži Čak se niti ne okreće Četrdeset i nešto puta Kao što znanost tvrdi
Noću sam nalik srušenom grabu Ostavljenom da trune Po meni se lišajevi grle I bršljan me svojata Ne dam, to je moje I onda lakomo sisa 60 posto vode u meni I gusto me prekriva Za svaki slučaj Da me ne vide iz zraka
Niti more me ne more Više ne letim prestravljen Prema sve hladnijoj tmini Više ne grlim Isusa Kao zabijeni nož u Osvještenje Noću samo ležim Na leđima i spavam Od ponoći do šest
Za svaki slučaj Stavljaju mi ogledalo pred usta
Kanibalizam
-
Sabiti ljubav u mračni park Gdje ću ti čvrsto uhvatiti meso A ti ćeš prijetiti novim planovima Iako te neću doživjeti nego gristi Žderati, srkati to tvoje ustrašeno meso Bijelo, podatno, meko meso Probavljati ga kao zmija Puniti krv tvojim razgrađenim rukama Bedrima, prsima, nutrinom I podrigivati se tobom mirisom Koji će dozvati sve napasnike Skrivene u tmini parkova Spremne da ti pokazuju svoje Bijedno, mlohavo i beskorisno I svaki od njih mislit će Da je to ono što očima tražiš Kada zuriš u njih
Koji zajeb
Ti tražiš samo da te jedu
Šoping
-
Prvi je šamar pao Kao vrhunac poraza odgoja riječima Dijete vrišti Parovi i zajednice gube se i nalaze Nosim kvrgavu torbu s glavom unutra Dok s reklame dizajnerica Ingrid preporučuje Jastuk za bolji život, plahtu za mirno sutra Madrac za bijeg od stvarnosti
Izmučeni muškarci guraju kolica lijesove I usput gledaju druge sise, Žene diraju svaki artikal Pod prstima se osjeti feng shui Odnos u prostoru, kompozicija Nabijanje kaosa u inox koš za smeće
Ja i ergela slučajnih pušili bi vani cigaru Jer ručnik dobro upija 98% sjebanosti A cijene ne prelaze 29, 39, 59 zarez 99 kuna Idemo, idemo, idemo Vrištim u sebi i klizim poput zaklane krave Na pokretnoj traci kojoj treba remont Ako ništa drugo, leći ću na tepih i zaspati Dok me ne pregaze
Mirišljave svijeće na pretrpanim karminama Tjeraju me da se prenem Da hodam između polica Ja stranac u New Yorku I tražim artikle kao da tražim djedov grob, A kad ga nađem, pomolit ću se za interijer I ove što su došli izdaleka U zaostaloj hordi seobe naroda
Imao sam krhku pticu
-
Imao sam Krhku pticu Figuru od stakla Prozirnog slavuja On mi je pjevao Iz sata u sat Neprestano Imao sam ga u glavi U uhu U očima Plakao sam note Četvrtinke polovinke Vrištao od sreće U kaotičnom taktu Imao sam krhku pticu U gnijezdu od lišća Od srebrne paučine
Ne postoji
-
Mrtvo je u sobi gdje nas nema Sve knjige, stablo i razmazani stol Mrtva je priroda našeg odnosa On je izgubljen, nema ga Ni u zidovima koji ne dišu Ni u staklu koje je sivo Ne postoji zapis O kretanju tijela Pod ovim stropom ne postoji zapis
More
-
Mjerim ljude Hvataju svjetlo Dovoljno su visoki Da ga dodiruju rukama
Ispod sunca sve je ravno Ljudi dižu ruke i raste im kosa More svjetla sve vrške dodiruje Svud prisutno Naopako
Raste mi kosa Nakon petnaest solilokvija Raste mi kosa Kad bih barem mogao Nagovoriti bdijenje
Bez aluzija, molim
-
Moj je spomenik u parku žbunja i rijetkih stabala iz Šri Lanke (dovoljno egzotično da odzvanja) Dostoji ga se pogledati iz blizine Pročitati što piše ukošenim fontom I zapamtiti kipara u potpisu U stvari, taj spomenik je fikcionalni uvod Kojim želim reći svima A netko će ti, siguran sam, prenijeti Vjerujem u to gotovo proročki Da mi fališ prijatelju koji me mrziš I nestaješ zato što me voliš
Pompeji
-
Nepce mi škripi Naginjem bocu Cockte To je jedino piće koje me Vraća u trenutke Predpuberteta Srce mi kuca u dva takta I naslon kreveta prati ga u ritmu Spuštam praznu bocu Oprezno da ne uzbudim Mikrofaunu u prašini Čuje se "tok" Na tren ostajem ukočen Moja figura sada je pompejska Ruke isprepletene u pepelu Hvata me grč u listu Jauknem i stropoštam u ravninu Padne mi na pamet Porinuće broda Lusitanija Titanik je odavno komercijala U plućima imam orgulje Nepoznatog majstora Kad udahnem Bach udari po tokati i fugi Transkripcija Stokowskog me oduševljava A da ubacim i Prokofjeva? Doduše, nije na orguljama ali je drama na vrhuncu Ma, samo ću još malo uzdisati kao kad je svakog dana gledam kroz prozor kako odlazi i za sobom gasi svjetlo
Riječi na površini potoka
-
Povješao sam riječi po sobi Sjeo u orahovu ljusku i divio se Silna pamet pljuštala je po podu Onda sam širom otvorio prozor I dozvao susjedovu mačku Bila je, naravno, crna Devetnaesto stoljeće, Druga polovina Ponudih je crvenim likerom I pijanoj uvalih joj fotić Slikaj me ovako Zagrnuh se jednom riječi Čekaj, još samo malo Zagrnuh se drugom riječi Ova je ljepša i značajnija Hajde sada ti crni zgubidane Polako doma I ja sam popio dosta Legao u lišće Pjevao o sebi Mnogim pametnim riječima Orilo se do tvornice I preko dimnjaka Tamburalo po antenama Igralo kolo oko začuđenog vjetrokaza I usnuo sam čak Tri kartice teksta Šezdeset citata i tri fajn premise Treba znati postaviti problem I mitološki neki bog Pogladio me nježno Tako nježno Da sam svršio
Pastiri čuvaju ovce
-
U čekaonici tišina Pastiri čuvaju ovce To mi je palo na pamet Ne sviraju frulu Nego šalju SMS Svojim spasiteljima
Kao stari brodovi Uz škripu Hodnikom prolaze bolesnici
Moje su cipele Dermatološki neispravne I noge u njima trule naviše Spajaju se sa mudima Ionako slabim I beskorisnim
Šteta da sunce Probija kroz prozor I daje nadu Koja će se rasplinuti Kad me prozovu
U čekaonici 2
-
Sjedim u čekaonici
Ispred mene strojevim korakom
Tiho udaraju stope
Svakakvih ljudi
Nezdrava revija manekena
Defiliranje nervoznih
Onih koji strepe
I onih koji pate
Neprestano stražare
I drže svoje kapute
Spremni da zapucaju
Kad se pojavi sestra
Crveno lišće
-
Tragove od tebe Prekrit ću crvenim lišćem Napravit ću da jesen bude smrt Naših napora I susreti ostanu nalik Odlomljenim stijenama U parku u magli Gdje klupe same sebi Urezuju imena A stabla samuju U nedogled
Tragove od tebe Posipat ću solju i pepelom Otopit ću taj led Koji pokušava biti trenutak Našeg uznesenja Rastopit ću ga vatrom Mržnjom bijesom Ludilom U koje sam utkao tebe I nemoć da te ikada više Dohvatim
Nespreman za velike stvari
-
Gledam velikog čovjeka Stoji na velikoj kiši I hipnotizira lokvu
On je veliki čovjek Spreman za velike stvari
Stoji uspravan Dok mu lice kameni Uskoro će se izvinuti Kao zmija Proparati svoju kožu I napraviti velike stvari
Gledam tog spremnog čovjeka I odmahnem rukom Ta ja sam mali čovjek Nespreman za velike stvari Prosječni čovjek Koji cilja ispred sebe
Z bregov
-
Jutros ubijaju domaće jelene Tako sam čuo I pomislim besmisleno i na blef Možda oni ubijaju nas?
Berači piju kavu i rakijicu Jedu crvene kobasice i zapečeni grah Sprema se kiša, odnekud je jugo Donio tišinu, ali dolje ipak Neprestano šušti kruto lišće oraha
Cijela slika uokolo treperi kao i moja Napeta koža ispod jagodica Čvorci se okupljaju u formacije Razrađuju taktiku napada na preostalo grožđe
Čuje se vlak daleko od brijegova Pun drugačijih doživljaja koji odlaze
Na svu sreću Ne želim da mi ugroze misao Koja me neprestano uspavljuje
Moja slika na zidu
-
Moja slika Nije prilika Nema oko I nema nos Ni brada ne liči Na bradu Ni uho ne liči Da sluša Nije prilika Ta moja slika
Moja slika Visi na zidu Gore sam nacrtao uže A dolje tijelo Dok stolac je netko Odnio na smeće
Moja slika Okvirno je Prazna Siva, blijeda Sepia i hrđa Okvirno je Prazna Kao soba U kojoj su ležala tri ratna druga Na krevetima od slame i sijena A onda je došla protuofenziva
Moja slika Nije prilika Pa nisam ni ja Bio nešto Neki doktor Ili gospodin
23.9.
- Mogao bih napisati nešto o jeseni Melankolični stih o smiraju godine Kao, sve žuti, napušta i raspada Sve truli i gnjili da uskrsne dogodine Sunce u zrake ubacuje više crvenog I vjetar izlazi iz hladnjaka i istiskuje I kiše više ne dišu parom Kapi su im oštrije, nemilosrdne Monokromatski premazuju sve površine Čak su i ptice obojene sivom Da ne govorim o drveću Ipak, veselo je brate Oko stola
Ormar
-
Ja sam ormar s tisuću pregrada I u sebi držim neugodne stvari
Sve što skrivamo najbolje je
da zaboravimo.
Ja ne želim zaboravljati stvari Te stvari, the stvari
Svake večeri otvorim ormar I pogledam svoje prljave stvari Milujem ih, osjećam njihov vonj, Njihovu grubost. Preturam i preslagujem Erektiram
Moje skrivene stvari u ormaru
Preko dana držim ih pod ključem Preko noći to je nemoguće Zbog sna. On ih otima i pokazuje svima Izlazi na trg i udara u doboš Prljave stvari gospodina D Prljave stvari lažljivog bastarda.
San je privid, ali peče I nagriza
Ja sam ormar s tisuću pregrada I skrivam prljave stvari No jednom će mi netko Odlomiti vrata I baciti sve na ulicu
Priče sa stolova
-
Razbila sam čašu Tišina je kratkotrajna Klikne upaljač i konobar psuje u sebi Šapće starom na uho
Dva lika izbjegli su sudar pogledima Dobar dan, kako ste Dobar dan, dobro sam I vi isto? Sve je dobro
Mlijeko je u boci Piju li danas mačke mlijeko?
Čekaj da te poljubim Sve će biti dobro Danas je sve dobro Krošnje, zvukovi, oblaci Dobar je i broj sedam I kinesko slovo na vratu Ispijena je i čini mi se Da je dobro
Oni ljudi na terasi prekoputa Izgledaju kao konji u koralu Pasu kavu i to je dobro
Krave
-
Čitam naglas pjesmu jednog mrtvaca Riječ je o kravama Snimam se i preslušavam ispočetka Osjećam se zatvoren u kutiji sa svojim glasom Slušam ga, divim mu se, eto, ja padam na njega
Razmišljaju li krave o ičemu? Zanima me to Pogotovo kad jedu Razmišljaju li o nekim egzotičnim prostorima Ili samo poput vešmašine mumljaju?
Ponekad prestanem disati Da ubijem svaki suvišni glas u sebi Jedino prekinem tu igru kad se sjetim krave koja jede To je pozitivna misao
Jutros sam izrigao dušu Pjesme mogu pisati samo pijan i napušen od jučer Sve što se kreće mora krenuti jučer Netko me sluša, označio je moje tijelo i sad me sluša Zgazit će me nogom kad mu dosadim
Liče li te krave samo meni na brontosaure i šarene gljive Na ledini prekrivenoj nevinom mekom kristalnom patinom?
Šah
-
Svaki moj naum Svaki i najmanji dio života Pokušaj ljubavi ili sreće Je prokleta igra šaha Čovjek se i rađa zbog Partije šaha A i umire u jednoj Više se ni ne smijem A da ne povučem tri poteza I čekam
Povratak
-
Stislo mi se grlo stijenku uz stijenku Dolazim do obale, to su kuće, Gotovo vječnost hodao sam po zemlji Kao po moru Moja je kuća stara od čekanja U njoj nema mirisa ni okusa Možda naiđem na sat koji još uvijek sanja I tiho ga probudim da ne pokrene vrijeme
Neko brdo u plamenu
-
Ateist je upoznao boga Neku sumornu inačicu Koja mu je tek površno Pokazala dva tri čuda Samo ga je ražalostio I izazvao žaljenje Što se ipak usudio Spoznati da ga ima Bezbožnik se vratio Svojem uvjerenju Iako je neprestano Ponavljao da mu je Dosta zakonitosti I da želi zatvoriti oči I kad ih otvori Vidjeti žuto jezero Iz kojeg pčele grabe med I nalijevaju u košnice Njegovog prijatelja S kojim ih dijeli Popola
Pred vratima
-
Na kamenom trgu vjetrić pirka Prolaze pretile žene i mršavi muškarci Predugih brčina Koraci tapkaju i galeb cviljuka Traži mater ili ribu Terasa je pusta Konobar natjerava dosadu Repom letargičnog konja Eh da mi je šeširić i nešto duhana Pa da otpuhujem oblačiće I te učestale, dejavu ljude
Lutka na napuhavanje
-
Zanima me kako je to biti lutka Na napuhavanje Kako se osjećaš kad te jebu Sline i svršavaju po tebi A ti nijemo gledaš u strop? Jesi li emotivna? Zaljubljuješ li se u svojeg ljubavnika? Brojiš li zvijezde ili nemaš pojma da postoje? Osjećaš li toplinu daha? Vidiš li svoj odraz u ogledalu? Češljaš li kosu prije spavanja?
Rijeka
-
Sjedim na proplanku s kojeg se vidi Početak ljeta i svršetak doba I rijeka koju preplivavamo Svaki put ispočetka S namjerom da pobijedimo ljubav
I gotovo da uspijevamo postati nepoznati prolaznici u mimoilaženju Gotovo da se domognemo obale (Dva, tri zamaha i više te nikad Ne bih gledao kako ujutro Otvaraš prozor sobe I pružaš lice zrakama) Ali uvijek potonemo Okovani žudnjom
Sjedim na proplanku s kojeg se vide Raskrižja i ceste Kojima se odlučujemo putovati Svaki u svoju ustaljenost Ali mi nemamo kompas I naš je susret neminovan (Gledamo se kao da nikad Nismo vidjeli ljude i Kao da su sve ove bitke Nerazumne)
Sjedim na proplanku Već pet dana A onda naglo ustajem
Vrijeme je za plivanje
Misr
-
U noći u kamenu u vjetru U pijesku u prašini u sedimentima U noći u zvijezdama u svjetlima U hrapavom nebu u spavajućim devama U logoru u pepelu u golubovima Izbušenim kulama Tragovima guma Zmijama U bijelom mjesecu U želatini rijeke U žaru cigarete u vatri baklje Zaslonu mobitela U strujanju s mora U ljeskanju trubastih riba U prašnim prljavim datuljama U čaju u hašišu Pogači od žita U šest tisuća godina U brdima u grobovima u zidovima U siječnju kolovozu listopadu U raljama škrgama kostima U bisagama u magarcima U musavim obalama Dječacima U mostovima u cestama Dugačkim ravnim cestama U mojim kapljama znoja U mojim slanim slapovima U dijareji u jeziku u zgrušanoj kosi U velikim očima putnika
Par vinjeta
Sjećam se da sam istesao Drvenu pušku Nije imala nišan Ali sam ubijao gomile u daljini
U dnevnoj rutini Nisam znao tko je bog Sveprisutnost mi nije bila uvjerljiva (Pa i zrak je tu oko nas A čuda se ne događaju Ako ga, na primjer, nestane Samo umreš)
Potok je put od mjesta postanka Tamo gdje je izvor tamo su nastali ljudi Nikad nisam došao do izvora Iako sam kilometrima gazio vodu
Pitao sam se samo jednom Zašto nisam dobio pravu melodiku Nego šarenu s deset tipaka Zašto dahću i nadižu poplun Zašto to rade Izluđuju me
Zasigurno je loš početak Kad prvu ljubav iskusiš kao odjeb U startu postaješ ciničan
Moji mali užasi
-
Izvadio sam oči manirom kućnog doktora I položio ih u dobro očišćenu kutiju bombonijere Par zavičajnih slika i tvoja uokvirena granjem To je sve što je ostalo pohranjeno u njima
Obješena noga na zidu nalik je lovačkoj pušci Nema rupa, ali nagib neodoljivo podsjeća Tom sam nogom kročio u prizor Zbog kojeg se rastavljam na dijelove Kao svinja na mesarskom stolu
Ne znam što da radim s glavom Kao suvenir sasvim je neupotrebljiva Nabit ću je na kolac i postaviti na neko raskrižje Možda je netko proglasi čudom i relikvijom
Ova moja krv koja se razlijeva po svim površinama Prestrašena je, traži utočište u svakoj prašnjavoj rupi Ne znam kako sam uspio do sada biti u pogonu Uporaban, opskrbljen svježim kuglicama kisika Kako sam uspio otkriti što kriješ ispod tirkizne marame Tako prestrašenom krvi koja se skrivala u meni
Kako na početku tako skoro i na kraju i u sredini Bio sam hermetički uronjen u svinjsku mast Valjda je neka baba u rasporedu zubi vidjela tvoj obris
Kada bi o meni pisali knjige
-
Htio bih da se u njima nalazi podatak
Da sam rođen na selu
U kući s tri prozora
Poljskim zahodom
I natpisom Smrt fašizmu
Da se napomene da je jednom
U vešmašinu Gorenje
U hladnom i vlažnom hodniku
Ušao norveški štakor
Lat. Rattus norvegicus
Ukipio sam se od straha
Da nisam nikada u svojem djetinjstvu
Napravio nešto pamtljivo
I spektakularno kao što se može naći
U spomenarima istaknutih ličnosti
Želim da piše da sam se plašio mraka
Miševa, krampusa, šibe i grmljavine
Da sam se prvi puta zaljubio u estetski
Kasnije meni neprihvatljivu djevojčicu
Da sam prepisao cijelu Ježevu kućicu
Na ćirilici unatoč lošem rukopisu na latinici
Da sam znao množiti od prve
A dijeliti od desete
Da sam se jednom upišao u razredu
A više puta u krevet
Da sam krao Cedevita i Supermint bombone
Čokoladu i još neke slatkiše
Sve dok nisam bio uhvaćen i osramoćen
Da sam volio ljude, društvo i dobru zajebanciju
Svirao harmoniku na torbu
I papučama mlatio neprijatelje
Od drva rezbario pušku
A od vrbe pravio luk
Da sam zapalio suhu travu na livadi
I pobjegao glavom bez obzira
Vrativši se nedugo potom
Na mjesto zločina
Vatra se ugasila
A ja sam visoko u zrak ispjevao
Osam očenaša i pet zdravomarija
Klečeći
Da sam ležao u visokoj travi
I puzao u dubokom snijegu
Ne misleći ni na što
I ne strepeći od budućnosti
Ako ikada netko zaželi pisati
Knjigu o meni
Neka obavezno spomene
Moju osrednjost, moju nesigurnost
Krive odluke i loše izbore
Pa da moji kasniji dosezi
Budu veličanstveniji
I izloženi dostojnim čuđenjima
Neka napiše da sam bio ružno ždralče
Netalentirani sportaš
Komedijaš i klaun
Nedovoljno graciozni
Paun
Neka napiše i neka odjebe